Jancsó, Miklós

Jancsó, Miklós, mađ. redatelj (Vác, 1921 – Budimpešta, 2014). Iz građ. obitelji, pravo i etnografiju studirao u Cluju, 1951. diplomirao film. režiju u Budimpešti. Od 1950. režira film. novosti i dok. filmove u duhu socrealizma, obrazovne filmove i filmove o umjetnosti. Prvi mu je igr. film Zvona su otišla u Rim (1958), a Odvezivanje i vezanje (1963) drži se najavom mađ. novog filma, dok Tako sam došao (1964) najavljuje gl. značajke njegova stila. Nakon velikog međunar. odjeka filma → Golaći, režira niz meditativnih djela s motivima iz mađ. povijesti – Zvijezde i vojnici (1967), o Mađarima u Rusiji za građ. rata 1918., Muk i krik (1968) i Jaganjac božji (1970), oba o mađ. građ. ratu 1919., Svježi vjetrovi (1969), izrazito stilizirano djelo (s obrascima mjuzikla) o dilemama mađ. komunista nakon preuzimanja vlasti, s otvorenim aluzijama na 1968., Jugo (1969), s radnjom u ustaškom logoru između dvaju svj. ratova, te svoje remek-djelo → Crveni psalam. U njima potpuno definira red. prosede zasnovan na dugim kadrovima sekvencama (Jugo ih sadrži samo 14) u kojima vrlo pokretna kamera dovodi do izmjenjivanja planova – od vrlo krupnih do velikih totala, na čestoj kombinaciji vožnji, panorama i zuma te na razrađenoj koreografiji kretanja likova u mizansceni. Tim postupcima dočarava specifičan ugođaj hladnoće i ritualni karakter masovnih scena. Zaokupljen analizom deformacija vlasti (česte slike fiz. represije, mučenja i izdaje), odnosa tlačitelja i potlačenih, odn. dominacije i podložnosti te degradacije individualne volje pod pritiskom polit. terora, J. naglašava pokrete masa te oslikava likove bez psihol. identiteta, kao simbole društv. klasa ili polit. opcija. Pritom se, od filma Jaganjac božji, u kojemu je čitav dijalog sačinjen od citata iz Biblije i narodnih pjesama, gotovo u potpunosti priklanja simboličkoj apstrakciji, što dalje razvija šireći tematski raspon analiza polit. moći, odn. diktatorskih obrazaca, u filmovima Tehnika i obred (1971), o Atili, Rim opet hoće Cezara (1973), o Cezarovu ubojstvu, i Elektra, ljubavi moja (1974), u samo 10 kadrova, osebujnoj obradi grč. mita prema drami L. Gyurkóa u kojoj je ant. fabula poslužila kao alegorija staljinizma. Nakon filma Privatni poroci, javne vrline (1976), vizualno barokne verzije priče o sudbini austr. prijestolonasljednika Rudolfa, u kojemu polit. pobunu izjednačuje sa seksualnom, vraća se mađ. povijesti XX. st. filmovima Mađarska rapsodija i Allegro barbaro (oba 1979), dijelovima nezavršene trilogije, nadahnutima sudbinom E. Bajcsyja-Zsilinszkoga, koji je od kontrarevolucionarnog terorista po završetku I. svj. rata postao vođa mađ. pokreta otpora 1944. Od daljnjih filmova izdvajaju se Srce tiranina ili Boccaccio u Mađarskoj (1981), parabola o dvorskoj intrigi u Mađarskoj u XV. st. (s aluzijama na Hamleta), Zora (1986), prema romanu E. Wiesela, o pripadnicima žid. pokreta otpora u Palestini 1947., te Sezona čudovišta (1987). Za mađ. televiziju režirao je seriju Faust, Faust, Faust (1985), prema pov. romanu L. Gyurkóa. Najistaknutiji mađ. redatelj, autor izrazito homogena opusa (čijim su značajkama znatno pridonijeli scenarist Gy. Hernádi i snimatelj J. Kende), majstor je kompozicije kadra, posebice u širokom platnu, te dugoga kadra zbog čega je često tumačen i kao vrhunski predstavnik modernističkih tendencija. Ostali važniji filmovi: Horoskop Isusa Krista (1988), Na lijepom plavom Dunavu (1992).

B. Kragić