Klute

Klute (1971), SAD, boja, 114 min, Gus Production/Warner, r.: Alan J. Pakula, sc.: Andy i Dave Lewis, df.: Gordon Willis, glazba: Michael Small, ul.: Jane Fonda (Bree Daniels), Donald Sutherland (John Klute), Charles Cioffi (Peter Cable), Roy Scheider (Frank Ligourin), Dorothy Tristan (Arlyn Page), Vivian Nathan (psihijatrica).

Provincijski privatni detektiv John Klute dolazi u New York kako bi istražio nestanak svojega prijatelja, poslovnog čovjeka Toma Grunemana. Jedini mu je trag privlačna prostitutka Bree Daniels, koju potajno nadzire prijeteći muškarac.

Mnogobrojne su mogućnosti kontekstualiziranja Klutea – kao reprezentativnog izdanka novog Hollywooda, poticajnog primjera post-noira, ili izraza ambivalentnosti tadašnjih feminističkih stremljenja utjelovljenih u zvijezdi filma J. Fonda. Privatni detektiv, koji proces potrage za nestalom osobom povezuje s »istraživanjem« protagonistice, koja mu zapravo postaje najvažnijim interesom, film dovodi u vezu s → Dubokim snom, a zanimljivo je i čitanje Klutea u usporedbi s → Psihom: erotski samosvjesna, ali dezorijentirana Bree, bila bi inačica lika Marion, dok Klute svojim provincijskim purizmom i »dječačkim« šarmom odgovara liku Normana lišenom njegovih psihopatoloških značajki, ovdje utjelovljenima u liku tajanstvenog zlotvora; psihomoralna čistoća Kluteu omogućuje osvajanje objekta erotske čežnje. Film je perspektivizacijski intrigantno osmišljen: lik Bree središnji je fokalizator, a njezina pozicija subjekta osnažena je introspekcijskim seansama kod psihijatrice kojima doslovno tumači svoj lik gledateljima. Istodobno, činjenica da je izložena pratećim (muškim) pogledima Klutea i ubojice čini Bree u određenoj mjeri objektom, a njezina psih. ambigvitetnost biva potvrđena onom strukturalnom. Psihol. slojevitost odnosa Bree – Klute, u značajnoj mjeri postignuta perspektivizacijom, ali i dojmljivim glum. izvedbama (J. Fonda nagrađena je Oscarom), te dojmljiva atmosfera čine Klutea jednim od najsugestivnijih filmova 1970-ih.

D. Radić