Kradljivci bicikla

Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948), Italija, c/b, 90 min, Produzioni De Sica, r.: Vittorio De Sica, sc.: Cesare Zavattini, prema romanu Luigija Bartolinija, df.: Carlo Montuori, glazba: Alessandro Cicognini, ul.: Lamberto Maggiorani (Antonio), Enzo Staiola (Bruno), Lianella Carell (Maria).

Rim nakon II. svj. rata, razdoblje akutne nezaposlenosti. Da bi Antonio dobio posao ljepitelja plakata za koji je potreban bicikl, njegova obitelj prodaje dio svoje »sirotinje«. Međutim, već prvoga radnog dana, Antoniju naočigled, kradljivac otuđi bicikl. U pratnji desetogodišnjeg sina Bruna, Antonio kreće u gotovo beznadnu potragu za kradljivcem, no, kada ga slučajem pronađe, nedostaju mu dokazi. U očaju krade bicikl, ali prolaznici ga odmah uhvate. Ipak, vidjevši uplakanoga Bruna, odustaju od prijave policiji.

Remek-djelo tal. neorealizma, najznačajnije djelo stvaralačkog tandema De Sica–Zavattini, film je nenadmašan model ondašnjeg tretmana suvr. soc. tematike prikazujući uz pomoć prividno nezanimljivog svakidašnjeg incidenta kako se soc. bijeda održava na psihu i rezultira kriminalnim činom: pokradeni siromah sam postaje lopovom. Posljedice takva događanja potkrjepljuju se drugim junakom filma – djetetom, pa je De Sica i u ovom filmu razvio svoju omiljenu temu o utjecajima negativnih životnih događanja na djecu (prethodno u filmovima Djeca nas gledaju, 1943; → Čistači cipela). No, osim soc. problematizacije radnjom i režijom naznačen je i još jedan značajan tangencijalni fenomen – onaj usamljenosti čovjeka u suvr. svijetu. U tom smislu, a naročito zbog dojma beznadnosti junakova traganja za biciklom, neki su kritičari otkrivali u filmu i stanovitu kafkijansku dimenziju. Gotovo povlašten položaj unutar neorealist. domašaja film je zadobio i zahvaljujući drugim komponentama koje sublimiraju poetiku struje: uz aktualnu gl. temu i svakidašnje događanje, uz sugestiju realnog životnog tijeka događaja (radnja se ugl. zbiva u jednom danu), sva su događanja uprizorena u realnim ambijentima, bez scenografskih intervencija, a glumili su tzv. glumci s ulice, neprofesionalci; protagonista sugestivno tumači radnik sa sličnim životnim iskustvom, L. Maggiorianni. S tim u svezi zanimljivo je da su amer. producenti, imajući u vidu De Sicin već stečeni ugled, bili spremni financijski poduprijeti projekt što su uvjetovali time da lik Antonija tumači C. Grant. To se kosilo s cjelovitom zamisli i poetikom neorealizma; po Zavattinijevim riječima cilj je bio da se »deromantizira film i publika nauči motriti svakidašnji život«, a ostvari ideal pokreta – »epopeja života maloga čovjeka«. Film je gotovo jednodušno prihvaćen s oduševljenjem, iako je bilo i negativnih komentara: u kapitalističkom svijetu da daje odviše »crnu sliku« društv. zbilje, a u socijalist. bloku prigovaralo se što i filmu i junaku nedostaje izravniji polit. angažman. Ipak, rezultirao je brojnim imitacijama, nadahnuo niz redatelja, pa i u Aziji (A. Kurosawa, S. Ray). Dobio je posebnog Oscara za najbolji film na stranom jeziku (1949), u anketi časopisa Sight & Sound 1952. proglašen je najboljim filmom svih vremena, a na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958. dijelio je drugo mjesto. Poslije 1960., pod utjecajem tzv. autorske kritike, odn. zbog zaključaka da je redateljevo uporište bilo više u Zavattinijevim scenarijima nego u osobnoj film. viziji, uslijedile su nešto manje povoljne ocjene.

A. Peterlić