Kum

Kum (The Godfather, 1972), SAD, boja, 175 min, Paramount, pr.: Albert S. Ruddy, r.: Francis Ford Coppola, sc.: Mario Puzo, F. F. Coppola, prema Puzovu romanu, df.: Gordon Willis, glazba: Nino Rota, ul.: Marlon Brando (Vito Corleone), Al Pacino (Michael Corleone), James Caan (Sonny Corleone), Robert Duvall (Tom Hagen), Diane Keaton (Kay Adams), Richard Castellano (Clemenza), Sterling Hayden (kapetan McCluskey), John Marley (Jack Woltz), John Cazale (Fredo Corleone), Richard Conte (Barzini), Al Martino (Johnny Fontana), Gianni Russo (Carlo Rizzi), Richard Bright (Al Neri), Morgana King (mama Corleone), Talia Shire (Connie).

Don Vito Corleone podjednako je zaokupljen odnosima s ostalim mafijaškim obiteljima u New Yorku i rješavanjem problema unutar vlastite, osobito pitanja svojega nasljednika, kojim neočekivano postaje najmlađi sin Michael.

Već se uvodnom sekvencom, usporednim prikazom raskošne svadbe u svijetlim tonovima i kumove zamračene radne sobe, dijalektika unutarnjeg i vanjskog nameće kao središnji tematski i oblikovni interes filma, istodobno ikonografski povezujući moć s tamnim bojama i zatvorenim prostorima, a izloženost i ranjivost sa svijetlim. Nerazdruživa povezanost intimnog i javnog, pokazanog i pritajenog, izravno je predočena u sekvenci u kojoj Michael postaje kumom u oba smisla: dok prisustvuje krštenju svojega nećaka, po njegovoj se zapovijedi izvršava masakr. Snimljen naglašeno statičnom kamerom, u ujednačenom, polaganom i prijetećem ritmu, kao niz tabloa u kojima se ističe prevlast cjeline nad pojedinim detaljem, prikaz mafijaškoga svijeta razvija se kao autonoman, zatvoreni sustav, u kojemu pojedinac presudno ovisi o odnosima s drugima, ponajprije članovima svoje obitelji. I kad se kreće, npr. u čestim grupnim scenama, kamera neprimjetnim vožnjama također ističe mjesto i značenje pojedinog lika unutar skupine dodatno podcrtavajući motiv posvemašnje međuovisnosti i središnju metaforu obiteljske odanosti. S. Kubrick smatrao je Kum filmom s najboljom podjelom uloga: nadmoćnom ležernošću, koja svakom pokretu i infleksiji glasa pridaje značenje, M. Brando dominira filmom premda je prisutan u razmjerno malo prizora, dok A. Pacino nepovjerljivom suzdržanošću predočuje kompleksnost suočenja s vlastitom ulogom; tada malo poznati, i Pacino, James Caan i R. Duvall opravdali su redateljevo povjerenje unatoč producentskim protivljenjima. Oscarima su nagrađeni (od 10 nominacija) sam film, scenarij prema predlošku te Brando za gl. mušku ulogu (odbio je primiti nagradu).

T. Brlek