Lang, Fritz

Lang, Fritz, njemačko-amer. redatelj austr. podrijetla (Beč, 1890 – Hollywood, 1976). Iz žid. obitelji, studirao na bečkoj Visokoj tehničkoj školi, bavio se slikarstvom i kiparstvom, sudjelovao u II. svj. ratu. Demobiliziran zbog ranjavanja, od 1917. piše kratke priče, a potom scenarije (ugl. kriminalističko-melodramskog sadržaja) za berlinsku tvrtku Decla-Film. Od 1919. režira (prvi film Mješanka), prvi komerc. uspjeh postiže pustolovnim (nedovršenim) serijalom Pauci (1919., 2 dijela), a prvi međunar. uspjeh omnibusom od triju priča → Umorna smrt. Surađujući ugl. s tadašnjom suprugom Th. von Harbou (od filma Lutajuća slika, 1920), stekao je ugled jednog od vodećih njem. redatelja (uz E. Lubitscha, F. W. Murnaua i G. W. Pabsta) i jednog od najistaknutijih autora ekspresionizma. Senzaciju u Njemačkoj i svijetu izazivaju krim. film → Dr. Mabuse, kockar (u 2 dijela), legenda → Nibelunzi, distopija → Metropolis i prvi značajni špijunski film uopće → Špijuni, a izdvaja se i znanstveno-fantastični Žena na Mjesecu (1929). Briljantan prijelaz na zv. tehnologiju ostvaruje trilerom → M (povodom stogodišnjice filma 1995. proglašen najboljim njem. filmom svih vremena) te drugim iz trilogije o dr. Mabuseu Testament dr. Mabusea (1933), da bi 1933., po dolasku nacionalsocijalista na vlast, emigrirao u Francusku, a potom u Hollywood. Tamo iznimnu pozornost privlači već prvim amer. filmom → Bijes, potom djelomice i sljedećim Samo jednom se živi (1937). Distingviranu fazu označuju filmovi nakon 1940. Razrađujući karakterističan splet binarnih opozicija (pojavno–skriveno, svjetlo–tmina, gore–dolje odn. iznad–ispod, svijet legaliteta – onaj ilegaliteta, podvojenost ljudskog bića na racionalno, sve naslijeđe njem. faze), daje bitan doprinos amer. film noiru pa režira ratne trilere Lov na čovjeka (1941), i I krvnici umiru (1943), te špijunski Ministarstvo straha (1944., prema romanu Grahama Greenea), potom → Ženu u izlogu i → Grimiznu ulicu, a poslije Veliku žegu (1953) i Izvan opravdane sumnje (1956), ali se originalno okušava i u vesternu (→ Western Union, → Ranč prokletih). Ozlojeđen položajem u Hollywoodu, 1957. se vraća u (zapadnu) Njemačku gdje njegovi posljednji filmovi – pustolovni Tigar od Ešnapura (1958) i njegov nastavak Indijski nadgrobni spomenik (1959) te Tisuću očiju dr. Mabusea (1960) ne ostvaruju željeni odjek, unatoč iznimno pozitivnim reakcijama dijela eur. kritike. Tada, posebice zbog sve intenzivnijeg slabljenja vida, napušta režiju. Tumačio je samoga sebe (kao filozofski raspoložena redatelja ekranizacije Odiseje) u Godardovu filmu → Prezir. Uz J. Renoira, J. Forda, H. Hawksa i A. Hitchcocka, kultni redatelj klas. stila fabularnog filma, majstor je izražavanja neuroza suvr. svijeta te prikaza podneblja tjeskobe i gotovo sudbinske nemoći čovjeka u susretima s politikom i suvr. civilizacijom kao i suočenjima sa samim sobom i smrću. Izvorna vizualnog stila, specifično je rabio svjetlosne kontraste, rakurse i okvir za naglašavanje klaustrofobičnog ugođaja te se dosljedno oslanjao na paralelnu montažu, odn. na nizanje paralelnih radnji koje funkcioniraju i kao formalna metafora oslikavanja podvojenih protagonista i podvojenog svijeta; pritom se sustav elipsi može tumačiti i kao par vidljivo – nevidljivo u vremenu. Pesimistična svjetonazora i sklon ironijskim opservacijama, s opusom koji je umnogome izdanak duha serijala i feljtonskog romana (očitovanog i u velikom broju razvojnih stupnjeva radnje, sekundarnih uzroka i posljedica, obrata, začudnih događaja ili likova), prevladavanjem je takvih populističkih obrazaca dao ključne i prve prinose razvoju niza žanrova (triler, znanstvenofantastični film). Jedan od najutjecajnijih redatelja svj. filma, zamjetljivo je utjecao na S. M. Ejzenštejna, L. Buñuela (na čije je posvećivanje filmu imao presudan udio), A. Hitchcocka, C. Reeda, H.-G. Clouzota, J. Loseya, I. Bergmana, C. Chabrola, R. Scotta, redatelje film noira općenito. Ostali važniji filmovi: Kuća pored rijeke (1950), Sudar u noći (1952), Mjesečeva flota (1955), Dok grad spava (1956).

A. Peterlić