Legenda o Ugetsuu

Legenda o Ugetsuu (Ugetsu monogatari, 1953), Japan, c/b, 94 min, Daiei, r.: Kenji Mizoguchi, sc.: Matsutaro Kawaguchi, Yoshikata Yoda, prema pričama Krčma kod Asajia i Zmija žudnje A. Uedaa iz zbirke Legenda o Ugetsuu, df.: Kazuo Miyagawa, glazba: Fumio Hayasaka, Ichiro Saito, sgf.: Kisaku Ito, ul.: Masayuki Mori (Genjuro), Kinuyo Tanaka (Miyagi), Machiko Kyo (Wakasa), Sakae Ozawa (Tobei), Mitsuki Mito (Ohama).

Japan potkraj XVI. st., ratno doba. Seoski lončar Genjuro želi se obogatiti te zanemaruje suprugu Miyagi i njihova sinčića. Tobei, suprug Genjurove sestre Ohame, želi pak postati samuraj. S vremenom, Ohama je prisiljena na prostituciju, a Miyagi i sinčić prepušteni sami sebi. Genjuro započne ljubavni odnos s tajanstvenom plemkinjom Wakasom.

Mizoguchijev film obično se smatra idejno konzervativnim, a dio feminističke kritike prigovara mu da idealizacijom likova velikodušnih patnica zapravo podržava žensku podčinjenost muškoj dominaciji. Redatelj je poč. 1950-ih prihvatio budizam pa Legenda o Ugetsuu (riječ ugetsu označava blijedi mjesec poslije kiše) afirmira pomirenje čovjeka s vlastitom situacijom i traženje sreće u njoj. Film, međutim, jasno kritizira samodostatnu mušku ambiciju i slavi žensku požrtvovnost i plemenitost motiviranu individualnom ljubavlju za supruga i obitelj (kao individualno emocionalno utočište od opasno kaotičnoga izvanjskog svijeta, a ne temelj društva), pri čemu se upravo takav senzibilitet, utjelovljen u liku Miyagi, postavlja kao općeljudski uzor, suprotstavljen egoistično zanesenim muškim protagonistima kao žrtvama patrijarhalnog sustava vrijednosti. Wakasa, tipski vamp ili fatalna žena, nije jednoznačni razaratelj obiteljske idile (koja je ionako već ranije narušena muškarčevom ambicijom), nego složen lik u kojemu se suprotni ženski tipovi spajaju, a uz to dijelom nedvosmisleno i žrtva neodgovornog muškarca (Genjura), što čini neutemeljenim prigovore o redateljevu tretmanu žena – ili kao svetica ili kao bludnica. Oplemenjenje Genjura u završnici, koji je iskupljenje zaslužio jer nije prestao voljeti Miyagi, zapravo je posljedica zajedničkoga pozitivnog djelovanja Miyagi i Wakase, između kojih je povučena paralela činjenicom da su obje postale duhovi, a po G. Pearyju, Mizoguchi zapravo poručuje da su sve žene kroz povijest bile duhovi, odn. nevidljive dominantnom muškocentričnom pogledu. Za značenjsku je interpretaciju od jednake važnosti osebujan svijet filma u kojemu su živi ljudi i duhovi, zbilja i zamišljaj, jednako stvarni, što redatelj postiže odbacivanjem konvencionalnih izražajnih sredstava koja bi upozoravala na ontološku podvojenost prizora, sugerirajući da za njega podvojenost te vrste ne postoji. U takvu koncepciju skladno se uklapa karakterističan autorov stil dugih kadrova s nerijetko pokretnom kamerom i dubinskim kompozicijama (te potpunom odsutnošću krupnih planova), s kreativnim vrhuncima u dugim Genjurovim scenama s Wakasom i Miyagi, u kojima znakoviti pokreti kamere kreiraju osobit smisao i ugođaj. Pored vizualne poetičnosti, snovitoj atmosferi poseban prinos daje uporaba tjeskobne minimalističke glazbe i zvukova, te tako oblikovana cjelina, u Veneciji nagrađena Srebrnim lavom, u konačnici tvori jedan od najljepših i najosebujnijih filmova ikad snimljenih. U anketi časopisa Kinema Jumpo izabran je na 3. mjesto liste najboljih filmova godine, a u anketama Sight & Sounda 1962. dijelio je 4. te 1972. 10. mjesto na listi najboljih filmova svih vremena.

D. Radić