Lisice

Lisice (1969), Hrvatska, c/b, 80 min, Jadran film, r.: Krsto Papić, sc.: K. Papić, Mirko Kovač, df.: Vjenceslav Orešković, glazba: Miljenko Prohaska, Boško Petrović, montaža.: Lida Braniš, ul.: Fabijan Šovagović (Ante), Adem Čejvan (Andrija), Jagoda Kaloper (Višnja), Ilija Ivezić (Krešo), Fahro Konjhodžić (Čazim), Ivica Vidović (Musa), Edo Peročević (Baletić), Zaim Muzaferija (Todor), Zlatko Madunić, Rikard Brzeska, Branko Špoljar, Stjepan Bahert, Tijana Mandić, Jelena Grubelić i žitelji Vrlike i njezine okolice.

Dalmatinska zagora u okolici Vrlike u jesen 1948: na vjenčanju Višnje i Ante glavni je gost prvoborac i polit. dužnosnik Andrija. Istodobno, po nalogu koji im donosi biciklom njihov kolega, dvojica agenata Udbe – Krešo i Čazim – prijete uhićenjima staljinista. Njihova prisutnost na svadbi unosi nemir među goste, jer se ne zna tko je na redu za uhićenje. Svadba protječe razmjerno mirno sve dok Andrija ne siluje Višnju i dok se ne donese nalog upravo za njegovo uhićenje. Dotad heroj kraja, postaje omraženi neprijatelj, a dok ga udbaši odvode, gosti ubijaju Višnju pri pokušaju da je osramoćenu vrate u njezin zaselak.

Prvi i izrazito autorski film koji se izravno bavi obračunom s pristašama J. V. Staljina u Jugoslaviji 1948. Smjestivši zbivanja u kamenjar Dalmatinske zagore, Papić rabi surovost i pustoš okoliša kao dvostruku metaforu: krajnje polit. okrutnosti, ali i nemogućnosti bijega i skrivanja od progona i moći vlasti. U tom je smislu »fantomski biciklist«, koji donosi uhidbene naloge, najupečatljivija metafora straha koji se uvlači među stanovnike. Krajnja nemoralnost vlasti utjelovljena je u Andrijinu silovanju mlade, ali i u njegovim pokušajima da svojom trofejnom sačmaricom ubije vranu lokalnog »redikula« Muse. Tom dojmu straha, nesigurnosti, ali i okrutnosti, pridonosi i crno-bijela fotografija surovih, sporih, panoramskih totala podneblja u kojima se kreće biciklist kao anticipacija zla, a osobito zvuk kojeg čine autohtono »ojkanje« (folklorni element je i vrličko kolo) kombinirano s improviziranom glazbom snimljenom tijekom projekcije u studiju. Moć i politiku kao nešto sudbonosno potvrđuje i poštovanje jedinstva mjesta, vremena i radnje kojim se film, prema samom redatelju, izravno poziva na grč. tragediju. Jedno od najuspjelijih ostvarenja autorskog i modernističkog razdoblja hrv. kinematografije, ujedno je jedan od najpoznatijih i najprikazivanijih hrv. filmova u inozemstvu pa ga u svojim fondovima posjeduju mnogi nac. film. arhivi. Film je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film, K. Papić za režiju, dok su Jagoda Kaloper i Adem Čejvan osvojili Srebrne arene za gl. uloge.

D. Marković