Ljepotica dana

Ljepotica dana (Belle de Jour, 1967), Francuska/Italija, boja, 100 min, Paris Film/Five Film, r.: Luis Buñuel, sc.: Jean-Claude Carrière i L. Buñuel po romanu Josepha Kessela, df.: Sacha Vierny, ul.: Catherine Deneuve (Séverine Serizy), Jean Sorel (Pierre Serizy), Michel Piccoli (Henri Husson), Geneviève Page (Madam Anaïs), Pierre Clémenti (Marcel), Macha Méril (Renée), Muni (Pallas), Françoise Fabian (Charlotte), Francisco Rabal (Hippolyte), Maria Latour (Mathilde).

Žena iz građanske obitelji, Séverine traži posao u bordelu, vodi paralelan život i doživljava vizije prožete sadističkim erotizmom. Kriminalac Marcel se u nju opsesivno zaljubljuje, a u bordelu susreće i suprugova prijatelja Henrija.

Usmjerivši uklanjanjem psihol. motivacije i uokvirivanjem »zbiljske« fabule sekvencama »fantazije« interes adaptacije Kesselova romana na problematizaciju povratne sprege imaginarnog i zbiljskog, Buñuel je stvorio remek-djelo nadrealističke poetike. Jednoznačno tumačenje film. cjeline ostvarene ambivalentnom uporabom kolora, posebice crvene, bijele i crne boje, motivskih sklopova, ekonomičnošću pripovijedanja, nenametljiva kretanja kamere i stroga kadriranja, pretežito srednjih planova, onemogućeno je na svim razinama njihovom međusobnom nesumjerljivošću. Dok Séverine na fabularnoj razini traži oslobođenje od sterilna buržujskog života u svijetu fantazija bordela, film. oblikovanje uspostavlja neraskidivu međusobnu uvjetovanost prizora sna i zbilje. Miješanje pripovjednih razina bez konvencionalnih signala, te njihovo uzajamno dovođenje u pitanje, koje kulminira dvostrukim, prividno proturječnim završetkom, gledatelje, kao i protagonisticu, neprestano upućuje na nužnost razlikovanja imaginarnog i stvarnog, stalno ih suočavajući s nemogućnošću dosljednog provođenja takva razlikovanja. Prepuštanje fantaziji, bilo kroz preuzimanje ili promatranje fikcionalnih uloga u cilju ostvarenja užitka, pokazuje se jednako ovisnim o poštovanju pravila kao i život po društv. normama i konvencijama. Kroz čitav se film tumačenje statusa stvarnosti predočenoga definira s obzirom na referencijalni okvir promatrača, naglašavajući kompozicijom i rakursom kamere nemogućnost onoga tko gleda da izađe iz vlastitoga vidnog polja, a radnja je rezovima povezana s drugim, ugl. inkompatibilnim, samostalnim zbivanjima, tvoreći složene značenjske sklopove. Dok kronološko i pripovjedno premještanje onemogućuju rekonstrukciju stvarnosti, predočujući upravo tu nemogućnost kao jedinu stvarnost, izvedba C. Deneuve – temeljena na suptilnoj međuigri odsutnosti i prisutnosti, na proturječju očitosti pokreta i izraza i enigmatičnosti značenja – utažuje žudnju gledateljskog pogleda istodobno trajno odgađajući zadovoljstvo interpretativnog zaključenja. Film je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji.

T. Brlek