Ljubavna korida

Ljubavna korida (Ai no corrida, 1976), Francuska/Japan, boja, 115 min, Argos/Oshima Productions/Shibata, r. i sc.: Nagisa Oshima, df.: Kenichi Okamoto, Hideo Itoh, glazba: Minoru Miki, ul.: Eiko Matsuda (Sada), Tatsuya Fuji (Kichizo), Taiji Tonoyama (skitnica), Aoi Nakajima (Toku), Meika Seri (Matsuko), Kanae Konayashi (Kikuryû), Naomi Shiraishi (Yaeji), Kyôji Kokonoe (Ômiya).

Služavka Sada i njezin gospodar Kichizo razvijaju i utažuju svoju opsesivnu strast sve do konačnog ishoda: smrti.

Neprestanim naglašavanjem granica, iskustva na fabularnoj, i pogleda na oblikovnoj razini, područje imaginarnog se predočuje kao potpuno zatvoren svijet: između početnog prizora krupnog plana Sadina lica, širom otvorenih očiju uperenih u kameru i završnog totala dvoje ljubavnika, preko kojega glas naratora smješta prikazana zbivanja u pov. kontekst, postoji jedino neograničena međusobna žudnja gl. likova. Nizanje prizora ne razvija psihologiju likova, niti proizvodi konvencionalni zaplet, nego samo kroz niz varijacija položaja i uloga ponavlja viđeno: ljubavnička strast opetovano se pruža pogledu gledatelja unutar i izvan kadra. Prema analizi Stephena Heatha, »igra ‘gledanja viđenja’ uspostavlja se kao stalna figura filma: seksualno je gledano i viđeno gledano.« Usredotočen na mehanizam gledanja i procesa identifikacije, film je organiziran kretanjem pogleda unutar interijera, snimljenih u žarkim bojama i ekspresivnim rakursima, izvojenih od vanjskog svijeta, ali istodobno izloženih pogledima iz njega: dok ekran u potpunosti prekriva crvenilo kimona, Sada kaže »Netko gleda«. Složenim oblikovnim postupcima prikazi seksualnog sjedinjenja spojem mizanscenskih rješenja, zvukova, gesta i montažnog ritma, angažiraju osjetila publike u inscenaciji užitka, pretvarajući likove u konstitutivne elemente svijesti usmjerene na ostvarenje žudnje. Stalna potreba za zadovoljenjem uspostavlja se kao korelat žudnje za interpretativnim zaključkom: kao što težnja za ostvarenjem neprekidnog orgazma vodi u smrt, potpuno posjedovanje značenja ostvaruje se jedino dokidanjem prikaza. Suočen s prostorom neobuzdane požude, gledatelj, poput protagonista, postaje dobrovoljnim zatočenikom žudnje: apsolutna sloboda moguća je samo pod cijenu apsolutne podređenosti. Predočujući nemogućnost potpunog zadovoljenja, film razrađuje međusobnu uvjetovanost artikulacije film. i erotskog, imaginarnog i materijalnog, promišljajući što znači gledati. Film je izvan Japana ugl. prikazivan pod naslovom Carstvo čula.

T. Brlek