:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Pabst, Georg Wilhelm, njem. redatelj austr. podrijetla (Raudnitz/Roudnice, Češka, 1885 – Beč, 1967). Sin bečkoga željezničara, studirao na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Beču, od 1905. kaz. glumac u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj i SAD-u (gdje se zbližava sa socijalist. idejama i počinje režirati). Za I. svj. rata interniran u Brestu. Vrativši se u Beč 1920., postavlja na pozornicu drame F. Wedekinda Kralj Nicolo i Zemni duh. Potom odlazi u Berlin te postaje asistent i scenaristički suradnik C. Froelicha. Kao film. redatelj debitira 1923. Blagom, ekspresionističkim filmom o ljubavi mladih, moralno superiornoj staračkoj pohlepi za novcem. Ekspresionističkog je ugođaja i Grofica Donelli (1924), dok u socijalno-kritičkoj drami → Ulica bez radosti ekspresionistički stil povezuje s realist. sklonostima tzv. nove stvarnosti. Tajne jedne duše (1926) naivna su, ali pionirska ilustracija psihoanalitičkih ideja, zanimljiva po oniričkim prizorima oslonjenima na atraktivne optičke učinke (dvostruke ekspozicije) i ekspresionističku scenografiju te po okvirnoj uporabi kamere iz ruke. Znatno je sugestivnija Ljubav Jeanne Ney (1927), prema romanu I. Erenburga, s radnjom u revoluc. Ukrajini i Parizu; melodramska priča o ljubavi nježne franc. djevojke i mladog boljševika smještena je u izrazito realistički kontekst (osobito u prikazu revoluc. kaosa), a fotografsko-montažna virtuoznost filma (orkestriranje kratkih, savršeno komponiranih, naglašeno raznokutnih i raznoplanskih kadrova narušeno tek poetično-realističkim susretom ljubavnika na pariškim ulicama, snimljenim u dugom kadru pokretnom kamerom) jedan je od vizualno najviših dometa nij. razdoblja. U sljedećim ostvarenjima, s izuzetkom → Bijelog pakla Piz Palüa, reprezentativnog izdanka žanra planinskog filma, P. se nastavlja na idejne temelje Ulice bez radosti te režira → Pandorinu kutiju i → Dnevnik izgubljene, oba s L. Brooks, filmove u kojima analizira dvostruki moral građanstva i nesputano tematizira (žensku) seksualnost. Socijalno-kritički, antiratni i u osnovi antikapitalistički angažman obilježava njegove prve zv. filmove u kojima lucidno spaja poetiku zrelog nijemog i ranog zv. filma (ostajući vjeran dominaciji slike nad tekstom: → Zapadno bojište 1918., → Prosjačku operu i Drugarstvo (1931). Potonji, o solidarnosti njem. i franc. rudara suprotstavljenih nacionalističkoj uskogrudnosti buržoazije, a na temelju stvarnog događaja i kroz dominantno kolektivistički profilirane likove, najradikalniji je izdanak njegova ljevičarskog usmjerenja čiji pesimistični završetak (kao i u Zapadnom bojištu 1918) naviješta skoru nacističku strahovladu. Tim je djelima okončao svoje najkreativnije razdoblje u kojemu je, dosljedno predan realističkim stremljenjima, »oslobodio njemački nijemi film od mitsko-romantičnog svijeta ekspresionizma i suočio ga sa stvarnošću«. Intrigantna je i njegova sklonost prema ženskim likovima, kao i snažno suprotstavljanje socijalnoj i seksualnoj opresivnosti onodobnoga građanskog društva. Ostali važniji filmovi: Don Quijote (1933., u Francuskoj), Komedijaši (1941., nagrada za najbolju režiju u Veneciji), Paracelsus (1943), Proces (1948., u Austriji, nagrada za najbolju režiju u Veneciji).

D. Radić