Paradžanov, Sergej

Paradžanov, Sergej (pr. ime Sarkis Paradžanjan), armenski redatelj (Tbilisi, 1924 – Erevan, 1990). Diplomirao violinu i završio školu za koreografiju; film. režiju diplomirao 1951. na moskovskom VGIK-u. Sustavno onemogućavan u ostvarivanju film. projekata, 1974–78. u zatvoru za teške kriminalce, osuđen zbog »homoseksualizma, nedopuštene trgovine umjetninama, poticanja na samoubojstvo i šverca.« Tijekom petnaest godina prisilne film. neaktivnosti bavio se slikarstvom i kiparstvom. Svojih prvih sedam filmova (dok. i igr.) smatrao je naručenim početničkim djelima, računajući početak vlastitog umj. razvoja od iskustva gledanja → Ivanova djetinjstva (1962). Vizualna poetika temeljena na tipskom izboru glumaca, često naturščika, koji izvode stilizirane pokrete i obredne geste, na izražajnoj uporabi boje nadahnutoj etnografskim istraživanjima te srednjovj. minijaturama, tapiserijama i reljefima, na izmjeni spektakularnih kranskih vožnji i dugih statičnih totala i krupnih planova te plošnih i dubinskih kompozicija, tvori kompleksne tabloe specifične dinamike u kojima se upravo odnos više planova u brižljivo komponiranom kadru uspostavlja kao načelo ritmične organizacije. Povezujući sekvence asocijativno ili formalno-apstraktno, naglašeno disjunktivna montaža preoblikuje linearnost fabule u složen sklop strukturiran simboličkim ili ritmičkim odnosima. U svakom od četiriju filmova zrelog razdoblja boja, koreografija, kostimografija i scenografija sudjeluju u složenoj reinterpretaciji lokalne kulture i njezina vizualnog, glazb. i mitološkog naslijeđa, dok je fabularni predložak, redovito shematski i nerealistički, preuzet iz knjiž. tradicije dotične zemlje. U → Sjenama zaboravljenih predaka to su Ukrajina i Mihajlo Kocjubinski, u → Boji nara Armenija i Sajat-Nova, u Legendi o Suramskoj tvrđavi (1984) Gruzija i Daniel Čokandze te nar. pjesma, a u posljednjem filmu, posvećenom A. Tarkovskom Ašik Kerib (1988), Azerbajdžan i poezija Ljermontova. Svedeni na arhetipske naznake, fabularni i tematsko-motivski elementi, redovito usmjereni na odnos žrtve i stvaranja, služe kao polazište vizualne razrade, pri čemu svaki od filmova ostvaruje formalnu zasebnost ističući kao dominantno oblikovno načelo različite aspekte film. zapisa: Sjene zaboravljenih predaka pokretljivost kamere i izražajnost boje, Boja nara međuodnos dinamike unutar kadra i statičnosti kamere, Legenda o Suramskoj tvrđavi suodnos plana i kompozicije, Ašik Kerib supostavljanje zvukovnog i vizualnog. Tarkovski je od sovj. suvremenika cijenio jedino Paradžanova, dok jedinstveni značaj njegova djela sažima izjava J.-L. Godarda: »U hramu filma su slike, svjetlo i zbilja. Sergej Paradžanov bio je vrhovni svećenik toga hrama.«

T. Brlek