Sjene zaboravljenih predaka

Sjene zaboravljenih predaka (Teni zabytyh predkov, 1964), SSSR, boja, 97 min, Dovženko film studio, r.: Sergej Paradžanov, sc.: S. Paradžanov, Ivan Čendej, prema pripovijetkama Mihajla Kocjubinskoga, df.: Viktor Bestajev, Jurij Iljenko, glazba: Miroslav Škorik, ul.: Ivan Mikolajčuk (Ivan), Larisa Kadočnikova (Mariška), Tatjana Bestajeva, Spartak Bagašvili, Nikolaj Grinko, Nina Alisova, Aleksandr Gaj, Leonid Jengibarov.

U karpatskom selu Ivan se zaljubi u Marišku, kćer ubojice njegova oca. Iako se nakon njezina utapljanja oženi drugom djevojkom, Ivan je i dalje obuzet svojom izgubljenom ljubavlju te joj se naposljetku pridružuje na jedini mogući način: vlastitom smrću.

Film kojim je Paradžanov privukao međunar. pozornost, ujedno i redateljevo prvo remek-djelo, najavljuje temeljne odlike i njegovih daljnjih ostvarenja: svođenje fabule na arhetipske naznake, a uz asocijacije na Freudove i Jungove teorije (sam se naslov referira na Jungove arhetipove kolektivnog nesvjesnog), što služi kao polazište za razrađenu vizualnost. Kao dominantno oblikovno načelo film ističe iznimnu pokretljivost kamere (npr. spektakularne kranske vožnje, izmjene ekstremnih rakursa) i izražajnost boje (po dijelu kritike »gotovo psihodeličnih značajki«), pri čemu promjene prevladavajućih tonova odgovaraju ugođaju pojedinih scena (bijelo u prizorima Ivana i Mariške kao djece, zeleno za prikaz mladih ljubavnika, sepija za Ivanovo tugovanje, nijanse crvene i plave u sceni njegove smrti). Naglašeno disjunktivna montaža, koja sekvence povezuje asocijativno ili formalno-apstraktno, kontinuirano dekonstruira vremensko-prostornu koherentnost oblikujući sklop strukturiran simboličkim ili ritmičkim odnosima, koji ostvaruje složenu reinterpretaciju lokalne (ukrajinske) kulture i njezina folklornog i mitološkog naslijeđa.