:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Pričesnici (Nattvardsgäterna, 1962), Švedska, c/b, 80 min, Svensk Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: Johann Sebastian Bach, ul.: Gunnar Björnstrand (Thomas Ericsson), Ingrid Thulin (Märta), Max von Sydow (Jonas Persson), Gunnel Lindblom (Karin Persson), Allan Edwall (Frövik).

Pastor Thomas Ericsson, čija je ljubavnica agnostička učiteljica Märta, ne uspijeva spasiti ribara Jonasa Perssona, zaokupljenog strahom od atomskog rata, od samoubojstva. Thomas gubi vjeru u Boga i dolazi u jednu praznu crkvu.

Drugi dio Bergmanove tzv. film. trilogije (nakon filma → Kroz tamno ogledalo, a prije → Šutnje), prvi je autorov film u kojemu se otvoreno sumnja u postojanje Boga, ujedno i vrhunski iskaz stilskog redukcionizma. Film se usredotočava na svećenika suočenog s rastom vlastite svijesti o božjoj šutnji odn. odsutnosti. Narativni premještaj prostora radnje iz jedne župe u drugu tumačen je kao slika pomaka zap. svijeta s religioznog pravovjerja na početke egzistencijalizma, a sam je film komentiran kao »duhovni dokument o suvr. Švedskoj«. Bergman ponovno razmatra ispraznost jezika pa već uvodna sekvenca Thomasove mehaničke recitacije liturgije odaje rasap smislene verbalne komunikacije, konverzacija Thomasa i Karin gotovo je neartikulirana, puna ponavljanja, pauza i općih mjesta, Thomas riječima ne uspijeva utješiti Perssona, dok sama Märta govor naziva »neupotrebljivim« te komunikaciju s Thomasom pokušava uspostaviti pismom. Završetak filma u kojemu Thomas održava večernju molitvu u praznoj crkvi tumačen je raznoliko, u kršćanskom, nihilističkom i egzistencijalističkom ključu, ali u cjelini ostaje otvoren. Jedan od najkraćih Bergmanovih filmova, s radnjom koja traje svega nekoliko sati unutar jednoga dana i s ograničenim rasponom ambijenata, blijedo-sivom vizualnom fakturom i kompozicijom kadrova odražava duhovne preokupacije i psih. stanja likova, naglašavajući dugim kadrovima protagonistovo otuđenje što uokviruje i kombiniranje prirodnih zvukova s trenucima šutnje, koja prati sve prizore u kojima su likovi u jednom kadru, i određuje unutarnji ritam filma na razini izmjene kadrova i scena.

B. Kragić