Renoir, Jean

Renoir, Jean, franc. redatelj, scenarist i pisac (Pariz, 1894 – Beverly Hills, 1979). Sin slikara Augustea R., isprva se na očev nagovor bavi keramikom, no ubrzo prevladava zanimanje za film. Za I. svj. rata služi u zrakoplovstvu, ranjen je. Potom se oduševljava filmovima Ch. Chaplina, a njegova osobnija usmjerenja potiču djela E. von Stroheima (naročito Luckaste supruge), 1924. režira prvijenac Djevojka s vode, u kojemu, kao i u više njegovih ranih djela, nastupa njegova prva supruga Catherine Hessling. U nij. razdoblju ističe se adaptacijama knjiž. djela (što postaje konstantom njegova stvaralaštva): Nanom (1926), prema romanu É. Zole, a pod von Stroheimovim utjecajem, i Malom prodavačicom šibica (1928), prema priči H. Ch. Andersena, pod utjecajem franc. avangarde, posebice film. impresionizma. Prvi mu je zv. film Beba se kupa (1931), prema kaz. komadu G. Feydaua; u njemu se naziru njegovi interesi za vodviljske situacije i crta anarhoidnosti, odn. sklonost prema tzv. veseloj drami (drame gai), karakteristični za niz daljnjih filmova. Njegove trajne okupacije obilježavaju i tri uzastopna djela kojima je preteča struje poetskog realizma, a kojima anticipira i svoja kasnija ostvarenja: Kuja (1931), »drama strasti«, s M. Simonom, njegovim omiljenim glumcem iz tog razdoblja, začetak je »crnofilmskih tendencija«, kao i Noć na raskršću (1932), detektivski film prema romanu G. Simenona (dijelovi filma su izgubljeni) te Boudu spašen iz vode (1932), o klošaru (Simon) koji svojim neobuzdanim ponašanjem unese nemir u buržoasku obitelj. Pol. 1930-ih jača njegova soc. i polit. svijest pa je neko vrijeme i neskriveni simpatizer socijalista (kao pripadnik Groupe Octobre) te autor angažiranih djela Život pripada nama, navodno snimljenog po narudžbi franc. komun. stranke, i Na dnu (oba 1936), prema drami M. Gorkog (film je nagrađen prvom nagradom »Louis Delluc« uopće). U tom razdoblju također režira filmove → Toni, anticipaciju neorealist. stremljenja, → Zločin gospodina Langea, u kojemu zagovara ideje nar. fronte, nedovršeni → Izlet, prema noveli G. de Maupassanta, → Velika iluzija, djelo sa šire pov. i društv. opservacijama, ujedno, poput pov. freske Marseljeze (1938), slutnja II. svj. rata, adaptaciju Zolina romana → Čovjek zvijer te → Pravilo igre, vrhunac poetskog realizma čiji je, uz M. Carnéa, najistaknutiji predstavnik izdvajajući se unutar struje upotpunjivanjem psihol. analiza likova soc. i polit. opservacijama. Tada razvija i osebujan stil pružajući nov model realizma – duljim kadrovima i mobilnijom kamerom (kao supstitucijom za montažno razlaganje prizora) pojačava doživljaj cjelovitosti i kontinuiranosti radnje, ali je i preteča modernističkih tendencija: mijenama promatračke perspektive u istoj sceni, ponovno mobilnom kamerom, tzv. polusubjektivnim kadrovima sa simultanim prikazivanjem promatrača i promatranika. Također, u njegovim su djelima uočljivije reference, i citatnoga karaktera, na druge umjetnosti: književnost (posebice naturalizam), kazalište (vodvilj, komedija dell’arte), slikarstvo (impresionizam), no, najopćenitije, zbog ekonomičnosti, jasnoće izlaganja kao i najčešće tzv. nevidljive režije, ubrajaju ga i među klasike i među kultne redatelje klas. zv. narativnog stila. Po okupaciji Francuske 1940. odlazi u SAD, gdje do 1951. realizira 7 filmova, među kojima se izdvajaju realist. pustolovno djelo Močvara (1941), socijalno angažirani → Južnjak (gl. nagrada u Veneciji), Dnevnik jedne sobarice (1946), prema romanu O. Mirabeaua, i → Rijeka, snimana u Indiji. Povratak u Francusku označava prebacivanje tematskog težišta na kulturalnu povijest pa se predstavlja kao nenadmašiv evokator prošlosti (Zlatna kočija, 1952., prema djelu P. Meriméea), posebice fin de sièclea (→ French Can Can; Helena i muškarci, 1956). Tada dolazi i do naglog rasta zanimanja za njegovo stvaralaštvo, osobito u tzv. autorske kritike, koja utvrđuje stilski i svjetonazorni kontinuitet u redateljevu razvoju, a usprkos djelomičnoj promjeni tematskih preokupacija. Od kasnijih filmova predmet sve pozitivnijih revalorizacija su Testament doktora Cordeliera (1959), adaptacija romana Doktor Jekyll i gospodin Hyde R. L. Stevensona i Zarobljeni kaplar (1962), koji asocira na Veliku iluziju. Biran za najboljeg franc. redatelja uopće, čije se Pravilo igre redovito nalazi na listama najuspjelijih filmova svih vremena, R. je nadahnjivao F. Langa, svojega dugogodišnjeg asistenta J. Beckera, mnoge redatelje novoga vala, naročito F. Truffauta i C. Chabrola, a prihvaćali su ga i neorealisti. Ostali važniji filmovi: Chotard i kompanija (1932), Madame Bovary (1934), Žena na obali (1947), Doručak na travi (1959). Njegov brat Pierre (1885–1952) bio je istaknuti film. i kaz. glumac (glumio je u bratovim djelima Noć na raskršću, Madame Bovary, Marseljeza), a nećak Claude (1914–1993), Pierreov sin, bio je snimatelj (Rijeka, Zlatna kočija, kao i dok. → Tajna Picasso).

A. Peterlić