French Can Can

traži dalje ...

French Can Can (1955), Francuska/Italija, boja, 105min, Franco London Films/Jolly Film, r. i sc.: Jean Renoir, prema ideji André-Paula Antoinea, df.: Michel Kelber, glazba: Georges van Parys, sgf.: Max Douy, ul.: Jean Gabin (Ziedler), Françoise Arnoul (Nini), Maria Felix (Lola de Castro), Gianni Esposito (princ Alexandre), Jean-Roger Caussimon (barun Walter).

Pariz, Montmartre, potkraj XIX.st. Ziedler, kabaretski impresario u srednjim godinama, u posljednje vrijeme neuspješan u svojim poslovnim potezima, traži izlaz. Kad upozna dražesnu pralju Nini, uvjeren u njezinu darovitost, nagovara baruna Waltera da uloži novac u obnovu kazališta Moulin Rouge u kojemu bi gl. atrakciju predstavljala upravo Nini, odn. pučki ples can can. Istodobno, Ziedler i Nini stupaju u ljubavnu vezu što izaziva gnjev Ziedlerove dotadašnje ljubavnice Lole de Castro, barunove prijateljice, ali impresario se ne da pokolebati.

Film označava zaokret u opusu J. Renoira koji je njime, svojim najuspjelijim djelom 1950-ih, napustio tematiku i oporost većine svojih ostvarenja iz razdoblja poetskog realizma. Iako se tema (nastanak Moulin Rougea i afirmacija can cana) može činiti poticajnim polazištem tek za dočaravanje lepršavijih aspekata razdoblja, F. se ipak smatra najuspjelijim filmom o razdoblju fin de sièclea, koji je vizualno majstorski oživljen (asocijacije na slikarstvo Augustea Renoira, Eduarda Degasa, Henrija de Toulouse-Lautreca) te predočava sliku Pariza, istodobno šarmantnog, profinjenog i frivolnog, a s obzirom na dijaloge predstavlja se kao odmjereni izričaj »galskoga duha«. Ne zaostaje ni glazb. komponenta: na špici se naznačuje da je riječ o »glazb. fantaziji«, odn. žanrovski se film može tretirati i kao specifično franc. mjuzikl one vrijednosti koja u toj kinematografiji nikada nije bila dosegnuta. Film je predstavio superiorno ležernoga, ali i prikriveno anarhoidnoga J. Gabina, a kritika je isticala i pojavu F. Arnoul, kao lika koji nedvosmisleno priziva figure sa slika Renoirova oca. Djelo je isprva iznenadilo dio kritike koja je očekivala novu verziju predratnih Renoirovih filmova; u redateljevu obranu stupili su ugl. mlađi kritičari, posebice oni autorski nastrojeni, okupljeni oko časopisa Cahiers du cinéma, pa se njihovo zalaganje za film, uz ono za Ophulsovu → Lolu Montès, smatra i njihovim programatskim istupom.

A. Peterlić

ilustracija
FRENCH CAN CAN, J. Renoir

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

French Can Can. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/french-can-can>.