:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Rohmer, Éric (pr. ime i prezime Jean-Marie Maurice Schérer), franc. redatelj i scenarist (Nancy, 1920 – Pariz, 2010). Isprva gimnazijski profesor književnosti, potom film. kritičar i esejist (La Revue du cinéma, Les Temps Modernes, Arts), 1950. gl. urednik La Gazette du cinéma, a 1958–63. Cahiers du cinéma, poč. 1950-ih uzima pseudonim. Od 1950. režira kratkometr. filmove (npr. Dnevnik zločinca, 1950), a 1963–70. za franc. televiziju realizira obrazovne emisije i epizode serije Sineasti našeg vremena. Cjelovečernji prvijenac U znaku lava (1962., snimljen 1959), s radnjom u dojmljivom ljetnom ugođaju suvr. Pariza, alegorija je o ljudskom grijehu i iskupljenju. Slijedi ciklus tzv. Moralnih priča (naslov je preuzet od djela prosvjetiteljskoga književnika J.-F. Marmontela), započet kratkometr. filmom Pekarica iz Monceaua (1974., snimljen 1962), nastavljen srednjometražnom Suzaninom karijerom (1974., snimljena 1963), te cjelovečernjim djelima Sakupljačica (1967), → Moja noć kod Maud, → Claireino koljeno i Ljubav poslijepodne (1972). Varirajući temu rascjepa između izjava (s čestim okolišanjima, proturječjima i opravdavanjima) i postupaka izrazito samosvjesnih likova koje dovodi u iskušenje, a njihova moralna načela i intelektualna opredjeljenja neprestano, ugl. izmjenom okolnosti, podvrgava sumnji, radnje tih filmova oblikuje oko duljih konverzacijskih scena, uz razrađenu uporabu izvanprizornih naratorskih glasova kojima jasno upozorava na samo pripovijedanje, te ih zasniva na nizu strukturnih opozicija: između vremenski ograničenog i vječnog, ljudskog i božanskog, materijalnog i duhovnog, samosvijesti i samopodcjenjivanja, umjetnog i prirodnog, izdaje i vjernosti, razuma i vjere, fragmentacije i jedinstva. Potom se okušava u kostimiranom filmu – adaptacijom novele H. von Kleista → Markiza O (specijalna nagrada žirija u Cannesu), s protagonistom koji, za razliku od ranijih junaka, popušta iskušenju i protežnom temom odnosa represije seksualnosti i represije znanja, te → Parsifalom Galskim, obradom viteškog romana Chrétiena de Troyesa. Slijedi povratak suvr. temama u novoj seriji filmova pod zajedničkim naslovom Komedije i izreke (prema A. de Mussetu), u kojima su u središtu žene te općenito skupine mlađih likova (ugl. u dvadesetim godinama), a u kojima temeljne preokupacije nadopunjuje temama sukoba zbilje i njezina poimanja, ljubavno-životnog sazrijevanja i očuvanja intimne veze, s čestim lajtmotivima cirkularnosti i putovanja: Avijatičareva žena (1980), Lijepo vjenčanje (1981), Pauline na plaži (1982., nagrada za režiju u Berlinu), Noći punog mjeseca (1984), → Zelena zraka (Zlatni lav u Veneciji), Prijatelj moje prijateljice (1987). Proljetnom pričom (1990) započeo je treći ciklus pod naslovom Priče četiriju godišnjih doba, usredotočen na emocionalno usamljene likove i nastavljen Zimskom pričom (1992), Ljetnom pričom (1996) i Jesenjom pričom (1998), dok se filmom → Engleskinja i vojvoda vraća evokaciji prošlosti. Trajno je zaokupljen tenzijom želje i njezina potiskivanja, koju podupire narativnim strukturama u kojima važno mjesto imaju digresije svjetovnih iskušenja i »prazna mjesta« odn. trenuci šutnje i samoće kojima se sugerira mogućnost samospoznaje. Uz R. Bressona najistaknutiji moralist franc. filma (i jedan od najistaknutijih svjetskih), pitanja odnosa vjere, grijeha, želje, iskušenja i seksualnosti u cjelini ostavlja otvorenima pa i time naglašava težnju prema realističnosti koja je na planu postupka razvidna u krajnje ekonomičnom red. stilu, bez složenih pomaka kamere, s oslanjanjem na dulje kadrove (i izbjegavanje krupnih planova), uz prirodno osvjetljenje i snimanje na lokacijama, s detaljnim topografskim kontekstualiziranjem ambijenata te pričama bez izrazitijih dramskih obrata. Ostali važniji filmovi: Četiri pustolovine Reinette i Mirabelle (1987., omnibus), Sastanak u Parizu (1995., omnibus od 3 epizode).

B. Kragić