:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Saura, Carlos, španj. redatelj i scenarist (Huesca, 1932). Isprva se bavio fotografijom i amat. film, 1957. diplomirao na Kinematografskom institutu u Madridu, gdje je i predavao. Njegov cjelovečernji igr. prvijenac Huligani (1962) prvi je španj. film u cijelosti snimljen izvan studija. Čitav Saurin opus usredotočen je na dekonstrukciju obrazaca naslijeđenih kult. i diskurzivnih praksi, naglašavajući pritom ključnu ulogu procesa gledanja te prokazujući nesvjesnu suradnju gledatelja u održavanju dominantnih ideoloških sustava. Lov (1965., Srebrni medvjed u Berlinu), Vrt užitaka (1970), Rodica Angélica (1973) i Slatki sati (1982) analiziraju dijalektiku odnosa prošlosti i sadašnjosti suočavanjem protagonista s uprizorenjem prošlih događaja, sileći ih da kritičkim promišljanjem konstrukcija oblikovanih uporabom naslijeđenih sustava predočavanja i tumačenja, redefiniraju vlastitu i španj. povijest. Problematika identiteta kao kontinuirane izvedbe razrađuje se na raznovrsnim figurama hispanskog kult. nasljeđa, od andaluzijskog hajduka iz XIX. st. opjevanog u baladama (Tužaljka za banditom, 1963), meks. intelektualke koja je kult. identitet Meksika nastojala povezati s eur. modernizmom (Antoineta, 1983), preko potrage Lopea de Aguirrea za mitskim zlatnim gradom (El Dorado, 1988), mistika Sv. Ivana od Križa, kojeg je zatočio njegov vlastiti red (Mračna noć, 1989), Goyinog preispitivanja vlastite prošlosti predočenog kroz tableaux vivants koje izvodi skupina La Fura dels Baus (Goya u Bordeauxu, 1999) do preplitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u nadrealist. potrazi za predmetom nadnaravnih moći (Buñuel i stol kralja Solomona, 2001), podrivajući represivne mehanizme manipulacije reprezentacijskih praksi u svrhu oblikovanja slikovitih, egzotičnih i klišeiziranih prikaza onemogućavanjem neproblematične identifikacije s film. fikcijom kroz stalno naglašavanje konstruiranosti prikazanoga. Središnji dio Saurinog opusa tvori osam filmova snimljenih sa G. Chaplin → Peppermint frappé, Stres je tri, tri (1968), Jazbina (1969), → Ana i vukovi, → Zmija u njedrima, → Elisa, živote moj, Vezanih očiju (1978) i Mama navršava 100 godina (1979), u kojima ženski likovi društveno prihvatljive reprezentacijske i interpretativne modele dovode u krizu oslobađajući subverzivne fantazije i destruktivne nagone potisnute oblikovanjem uobičajenih figura muškosti, pri čemu se autorefleksivnost izrazitije integrira u narativnu strukturu. Posebno mjesto zauzima skupina plesnih filmova: Krvava svadba (1980), Carmen (1983) i Ljubav čarobnica (1986), ostvareni u suradnji s plesnom trupom Antonija Gadesa, te Seviljanke (1992), Flamenco (1994), Tango (1997) i Salomé (2002), u kojima se uporabom svjetla, ogledala i silueta te montažom istražuje povratna sprega stvarnosti izvedbe i fikcije izvođača. Neprestano ističući diskontinuitete i prazna mjesta prikazivačkih praksi koji dovode u pitanje i vizualnu i konceptualnu koherentnost predočenoga, Saurini filmovi supostavljaju raznorodne moduse prikaza oficijelnim ili prihvaćenim vizualnim sustavima ideološkog aparata, neprestano dovodeći gledatelja do suočavanja s nužnošću kritičkog promišljanja protokola prikaza i tumačenja koji oblikuju kult. praksu. Ostali važniji filmovi: Žurno, žurno (1980., Zlatni medvjed u Berlinu), Taxi (1996).

T. Brlek