Elisa, živote moj

traži dalje ...

Elisa, živote moj (Elisa, vida mía, 1977), Španjolska, boja, 125min, Elías Querejeta P.C., pr.: Elías Querejeta, r. i sc.: Carlos Saura, df.: Teodoro Escamilla, glazba: Erik Satie, sgf.: Antonio Belizón, ul.: Geraldine Chaplin (Elisa), Fernando Rey (Luis), Norman Brisky (Antonio), Isabel Mestres (Isabel), Joaquín Hinojosa (Julián), Francisco Guijar (liječnik), Ana Torrent (Elisa kao djevojčica), Arantxa i Jacobo Escamilla (djeca).

Provodeći nakon godina otuđenosti nekoliko dana s ocem Luisom, koji se povukao u osamljeno kastiljsko selo, Elisa se, preispitujući odnos s njim, suočava s vlastitim životom.

Središnje ostvarenje zajedničkoga rada Saure i G. Chaplin usredotočeno je na ispitivanje složene povratne sprege kodova društv. predstavljanja i oblikovanja svijesti pojedinca. Presudna uloga manipulacije predstavljačkim kodovima podcrtana je prizorom u kojemu Elisa, preslikavanjem medijskih predodžaba žene, pokušava stvoriti vlastitu kolažnu sliku, dok sam film nastoji riješiti odnos s naslijeđem španj. kulture, od teatra i književnosti siglos de oro do Buñuelove film. poetike. Naslovnu rečenicu, preuzetu iz pjesme Garcilasa de la Vege, na fabularnoj razini izgovara Elisin bivši muž, figura tuđeg nadzora nad životom protagonistice koja autorefleksijom nastoji ovladati značenjem svojih postupaka, suočavajući se s neizbježnim autorstvom očinskog zakona: postavljajući sa svojim učenicama barokni auto-sacramental Calderóna de la Barce, El Gran Teatro del Mundo, Luis izgovara rečenicu »ja ću biti Autor, a ti ćeš biti Svijet« pokazujući na Elisu. Dijalektika percipirane stvarnosti i naslijeđenih matrica imaginacije predočena je ambivalentnom vizualizacijom pripovijesti, tematski usredotočenih na nasilje i smrt, koje Luis i Elisa pričaju jedno drugome, a u kojima gledatelj dobiva proturječne signale o izvoru predočenoga. Nepodudaranje vizualnog i verbalnog, te nemogućnost i protagonista i gledatelja da razlikuju zamišljeno od doživljenog, pokazuju da je subverzija reprezentacijskih kodova određena nužnim ovladavanjem njima. Kao otac, pisac, učitelj i tumač uloge Calderónova Autora, Luis je na »realističkoj« dijegetičkoj razini figura tradic. poretka kojeg istodobno podriva: »Stvarnost? Stvarnost društva koje tvore pojedinci koji prihvaćaju društv. norme kako bi preživjeli? A tko određuje te norme?« omogućujući Elisi da preuzme izvođačku i autorsku funkciju u vlastitom životu.

T. Brlek

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Elisa, živote moj. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/elisa-zivote-moj>.