:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Šutnja (Tystnaden, 1963), Švedska, c/b, 96 min, Svenska Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: Johann Sebastian Bach, ul.: Ingrid Thulin (Ester), Gunnel Lindblom (Anna), Jörgen Linström (Johan), Haakan Jahnberg (hotelski sobar), Birger Malmstren (konobar).

Sestre Ester i Anna, zajedno s Anninim sinom Johanom vraćaju se u Švedsku te odsjedaju u jednom gradu da bi se teško bolesna Ester mogla odmoriti. Ne razumiju jezik stanovnika toga grada. Odnosi među sestrama su napeti što se očituje njihovim svađama. Istodobno, Johan luta hodnicima hotela te susreće putujuću trupu zabavljača patuljaka. Dok Ester ostaje u hotelskoj sobi, Anna izlazi i vraća se u hotel s konobarom iz obližnje kavane i s njim upušta u seks.

Treći dio Bergmanove tzv. film. trilogije (nakon filmova → Kroz tamno ogledalo i → Pričesnici) naslovom izravno asocira na trajnu preokupaciju trilogije – Božju šutnju, a do vrhunca dovodi i druge značajke prethodnih dvaju filmova: Bergman razvoj fabule svodi na svega nekoliko događaja, rabi samo prizorni zvuk (prirodni i glazbu s radija), a nemogućnost verbalne komunikacije ilustrira ambijentiranjem radnje u zemlju čiji jezik troje protagonista ne razumije. Klaustrofobični ambijenti spavaćih i dnevnih soba i hodnika, uske ulice, prenapučene kinodvorane i kavane, kao i motiv vrućine podcrtavaju osjećaj represije i tjeskobe. Svijet filma zasnovan na sukobu, agresiji, duhovnoj izolaciji karaktera konkretiziran je odnosom dviju junakinja koje predstavljaju dva suprotstavljena pola: intelekt i osjećaj. Ester je hladna, stalno pije i seksualno se samozadovoljava, dok je Anna izrazito senzibilna na vrućinu i očito strastvena, voli jesti i nalazi ljubavnika za jednokratno seksualno iskustvo. Usprkos karnevalesknoj sceni s patuljcima zabavljačima koja potvrđuje autorove sklonosti prema motivu igre, pa i groteski, filmom dominira izrazito ozbiljan ton. Tomu pridonose polagani ritam, malen broj pomaka kamere, kao i ekonomične glum. geste i izrazi te malo dijaloga, što je sve suprotstavljeno bogatoj likovnosti crno-bijele fotografije s naglašavanjem kontrasta, sjena i prijelaznih tonova te suptilnim vizualnim koincidencijama i prefiguracijama (pa nakon Johanova promatranja barokne slike satira i nimfe slijede ljubavna scena u kinu i Annin seks s konobarom). Te značajke pridonose strukturnoj začudnosti, dok su dugi trenutci tišine (još jače naglašene sporadičnim zvukovima sirena, zvona, kucanja sata) najizravnija, akustička prezentacija temeljnog motiva. Bergman majstorskom kombinacijom krupnih i bližih planova otkriva iznimne mogućnosti zornosti film. slike, kako u predstavljanju fiz. aspekta ljudske patnje, odn. fiz. boli, seksualne frustracije i žudnje, straha, tjeskobe i iščekivanja, tako i u metaforičkom predstavljanju ideje o smrti Boga.

B. Kragić


ŠUTNJA, I. Bergman (Ingrid Thulin)