Buñuel, Luis

traži dalje ...

Buñuel, Luis, meksičko-franc. redatelj (Calanda, 1900 – Ciudad de México, 1983). Španjolac, iz obitelji imućna aragonskog posjednika, obrazovao se kod isusovaca, studirao u Madridu, gdje je osnovao kinoklub i upoznao F. Garcíju Lorcu i S. Dalíja. Impresioniran djelima F. Langa (prema vlastitoj izjavi Langov film Umorna smrt iz 1922. naveo ga je na bavljenje filmom), ali i F. W. Murnaua i G. W. Pabsta, 1925. odlazi u Pariz, gdje se druži s avangardistima, asistira (npr. J. Epsteinu na snimanju filma → Pad kuće Usher), a 1928., zajedno s Dalíjem, režira provokativni nadrealist. film → Andaluzijski pas, vrhunac težnji film. nadrealizma, ali i čitave franc. avangarde. Ugled potvrđuje → Zlatnim dobom, koji je izazvao još veći skandal. Stagnacija nadrealizma kao i rastuća ispolitiziranost pokreta te pojava zvučne tehnologije, kao »realističkog dodatka« filmu koji je djelovao zbunjujuće na vizualno usmjerene avangardiste, istodobno s polit. previranjima u Španjolskoj, rezultiraju prijelomom u njegovoj karijeri. Najprije u Španjolskoj režira realist. dok. film Zemlja bez kruha (1932), da bi potom, zbog građ. rata, prekinuo aktivnije bavljenje filmom. Kao pristaša republikanaca (bio je supervizor nekih filmova u republikanskoj Španjolskoj) 1939. odlazi u SAD, a 1946. u Meksiko, gdje zahvaljujući producentu Oscaru Dancigersu počinje njegova druga (meksička) stvaralačka faza – s 15 igr. filmova. Iako prisiljen režirati ovisno o komerc. zahtjevima meks. kinematografije, usmjerene na melodrame i komedije, B. te modele sve uspješnije prevladava, odvažuje se i na ambicioznije projekte adaptacija knjiž. djela (Robinson Crusoe, 1952., prema romanu D. Defoa; Orkanski visovi, 1953., prema romanu E. Brontë), unosi u konvencionalne priče i žanrovske obrasce elemente nadrealizma, odn. nadrealist. simbolike, kao i svojih nagnuća fantastici, crnom humoru i groteski te kritike buržoaskoga mentaliteta (posebice licemjerja) i klerikalizma. Izdvajaju se Uznesena (1951), Grubijan i On (oba 1952) te Zločinački život Archibalda de la Cruza (1955), najbliži afirmiranju iracionalnog od djela te faze (protagonistu, ispunjenom nagonom za ubijanje, okolnosti neprestano onemogućavaju da zločin počini). Pokazujući sposobnost asimiliranja i autorske nadgradnje drugih stilova i tema, apsorbira i elemente neorealizma, pa je za režiju filma → Zaboravljeni, najznačajnijeg iz tog razdoblja, nagrađen u Cannesu 1951. Takva međunar. pozornost omogućuje mu pol. 1950-ih povratak u Europu. Filmom To se zove zora (1955) počinje treća (pretežito francuska) faza njegova stvaralaštva u kojoj dugotrajno i uspješno surađuje s glumcem F. Reyom (od 1961), scenaristom Jeanom-Claudeom Carričreom (od 1963) i producentom Sergeom Silbermanom (od 1963). Ta je faza ispunjena sve ambicioznijim projektima te mnogobrojnim priznanjima i nagradama, uz odupiranje, od 1960., sve većoj gluhoći. Tada njegov zvučnofilm. model nadrealizma dobiva sve jasnije, ali i raznolike oblike, na osebujan se način priključujući modernističkim tendencijama. Oslanjajući se na naturalizam uprizorenja, povremeno i na ironijski, komički odmak, mjestimice i na amer. stil tzv. nevidljive režije, B. prepoznatljivo razvija nadrealist. dimenziju globalne koncepcije djela (fantastično, iracionalno, snoliko i podsvjesno kao opažajna realnost), često prevladavajući najčvršće kanone klas. naracije, pa npr. → Anđeo uništenja nadrealističko svodi na jedan element (protagonisti ne mogu prijeći nevidljivu fiz. barijeru), → Ljepotica dana (Zlatni lav u Veneciji) potire granicu zamišljaja i stvarnosti, → Diskretni šarm buržoazije (Oscar za najbolji film na stranom jeziku) pretežito je vizualizacija snova, Fantom slobode (1974) ima slučaj kao bitnu motivacijsku komponentu razvoja radnje, a u redateljevu posljednjem filmu → Taj mračni predmet žudnje dvije glumice tumače isti lik. Istodobno se u toj fazi javljaju i filmovi u kojima je težište na kritici polit. i soc. prilika, kao i lažnih ili preživjelih moralnih normi, iskazanoj često s neskrivenim subverzivnim porivom: Smrt u vrtu (1956), → Nazarin (posebna nagrada u Cannesu), Groznica silazi u El Pau (1959), → Viridiana (Zlatna palma u Cannesu), Dnevnik jedne sobarice (1963), → Tristana, a režira i nekoliko izrazitije kontemplativnih djela (Šimun iz pustinje, 1965; Mliječni put, 1969). Njegov sin Juan također je film. redatelj. Ostali važniji filmovi: Kći obmane (1951), Djevojka (1960).

A. Peterlić

 

ilustracija
Luis BUÑUEL

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Buñuel, Luis. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/189>.