Uspon Luja XIV.

Uspon Luja XIV. (La Prise de pouvoir par Louis XIV, 1966), Francuska, boja, 94 min, ORTF, r.: Roberto Rossellini, sc.: Philippe Erlanger, Jean Gruault, df.: Georges Leclerc, Jean-Louis Picavet, glazba: Betty Willemetz, ul.: Jean-Marie Patte (Luj XIV.), Raymond Jourdan (Colbert), Giulio Cesare Silvani (Mazarin), Katharina Renn (Ana Austrijska), Pierre Barat (Fouquet).

Nakon posljednjeg susreta umirućega kardinala Mazarina, prvog ministra i dugogodišnjega stvarnog vladara Francuske, i mladoga kralja Luja, potonji preuzima svu vlast i započinje svoju apsolutističku vladavinu.

Prvi Rossellinijev pov. film didaktično-kulturoloških stremljenja, premijerno je emitiran na franc. televiziji. Tal. TV emitirala ga je 1967., a 1969. u Italiji je prikazivan i u kinima. Iako okvirno biografski, film je, kao i drugi slični redateljevi »portreti pojedinaca« (Sokrat, 1970; Blaise Pascal, 1971; Descartes, 1973), ponajprije prikaz razvoja određene idejne koncepcije vezane za protagonista. U ovom je slučaju to način kako društv. uloge i konvencije uokviruju (i prikrivaju) apsolutističku polit. praksu, što se veže na redateljevo razmatranje međuodnosa pojavnosti i biti, odn. društva konstituirana pravilima izvedbe u kojemu se identitet ostvaruje isključivo u pojavnom, čime se film umnogome nastavlja na → Generala Della Rovere. Oslanjajući se na gotovo neprimjetne vožnje kamere koja prati kretanje likova u dugim kadrovima sekvencama, kao i na zumove, Rossellini diskretno kontrastira pojedine scene iz protagonistova privatnog života i visoko formalizirane javne dvorske rituale čiji ceremonijalni karakter naglašava primjetnijim vožnjama naprijed i natrag; karakteristični su prizori usredotočeni na odijevanje i nošenje odjeće (ekstravagantni kostimi i perike), kao i prikaz dvorskog objeda kao grandioznog obreda. U tim scenama Rossellini do vrhunca dovodi preokupaciju odnosom iluzije i zbilje, odn. razmatranje Lujeva prisvajanja apsolutističke vlasti kroz preoblikovanje dvorskog i polit. života u spektakl. Takvu neprestanu tenziju predstavljanja i biti podcrtavaju i ugl. neprofesionalni glumci, koje je redatelj poticao na što je moguće manje »uživljavanje« u karaktere, naglašavajući da su oni tek njihovi vizualni predstavnici, a ne interpreti.

B. Kragić