General Della Rovere

General Della Rovere (Il generale Della Rovere, 1959), Italija, c/b, 137min, Zebra Film/S.N.E. Gaumont, r.: Roberto Rossellini, sc.: Sergio Amidei, Diego Fabbri, Indro Montanelli, R. Rossellini, df.: Carlo Carlini, glazba: Renzo Rossellini, ul.: Vittorio De Sica (Emanuele Bardone), Hannes Messemer (Müller), Vittorio Caprioli (Banchelli), Giovanna Ralli (Valeria), Sandra Milo (Olga), Anne Vernon (Ciara).

U okupiranoj Genovi 1943. jačaju aktivnosti pokreta otpora, ali se pojačavaju i njem. odmazde. U takvoj situaciji, Emanuele Bardone, pretvarajući se da zna časnike Gestapoa, iznuđuje novac za otkupninu od obitelji uhićenih. Nakon što ga nacistički zapovjednik Müller otkrije, prisiljava ga da pokuša, predstavljajući se kao tal. general Della Rovere (koji je ubijen, što pripadnici pokreta otpora ne znaju), otkriti identitet partizanskog vođe. Uvidjevši hrabrost uhićenih partizana, Bardone odbija Nijemcima otkriti istinu i biva strijeljan.

Nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji (ex aequo), film je u vrijeme premijere ocijenjen pozitivno, ali su kasnije revalorizacije prigovarale nerazrađenosti i artificijelnosti ambijenta (kao posljedici redateljeva neuspjeha u pokušaju rekonstrukcije ugođaja autentičnosti) u prvoj polovini filma. Takve su kritike znatno uspjelijom ocijenile drugu polovinu filma usredotočenu na psihol. mijenu protagonista (uživivši se u ulogu, umire kao heroj) u dojmljivu depresivnu ugođaju zatvora, s komornim scenama temeljenim na glum. interpretacijama te dinamično režiranom i emocionalno efektnom scenom prosvjeda zatvorenika zbog junakova strijeljanja. Film se, međutim, može tumačiti i kao Rossellinijev pokušaj redefiniranja neorealizma; ironičnim je elementima započeo demitologizaciju neorealističkih tema rata i fašizma, a svjesno artificijelni nastup V. De Sice (jednog od najpopularnijih tal. tumača junaka salonskih melodrama i komedija 1930-ih) dali su djelu i metafilmsku dimenziju, kako u kontekstu De Sicine glum. karijere, tako i na razini tematizacije odnosa iluzije i zbilje – Bardone postaje junak jer ga na kraju oblikuje životna uloga, pri čemu film sugerira i mogućnost da on glumi dokraja kako bi ta uloga bila što savršenija. U kontekstu Rosselinijevh stilskih sklonosti, film je značajan jer u njemu prvi put rabi zum, jedan od svojih omiljenih postupaka 1960-ih i 1970-ih. Scenarij je nominiran za Oscara.

B. Kragić