:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Carné, Marcel, franc. redatelj (Pariz, 1909 – Clamart, 1996). Isprva činovnik, od 1930. asistira redateljima R. Clairu i J. Feyderu, a do 1935. ujedno je i film. kritičar. Svoj prvi film, melodramu Jenny, prema romanu P. Rochera, režira 1936. Njime započinje suradnju s pjesnikom J. Prévertom kao scenaristom. Nakon Smiješne drame (1937), osebujne farse koja na film transponira sarkastičan i destruktivan duh ljevičarske kaz. skupine Groupe Octobre, C. režira dva reprezentativna ostvarenja struje poetskog realizma → Obalu u magli i → Dan se rađa. Ta se djela odlikuju ugođajem melankoličnog fatalizma te do vrhunca dovode motive i tipove radnje struje (idealiziranje društv. otpadnika i gubljenje povjerenja u bližnje) kao i neke konstante franc. filma uopće (romantična koncepcija tragične ljubavi). U tom smislu i najpesimističnija ostvarenja poetskog realizma očituju i strukturne analogije s klasicističkim tragedijama, čemu je pridonio Carnéov formalno precizni stil režije, koji se dosljedno oslanja na analitičku montažu i raskadriranje usklađeno s ritmom dijaloga. U fantastičkom filmu Večernji posjetitelji (1942), smještenom u srednjovjekovlje, moralno-psihol. problematiku zamjenjuje metafizičkom. Motiv nemogućnosti uništenja ljubavi tumačen je kao alegorija neslomljivosti franc. duha za njem. okupacije, a bacanje ljubavnika u okove i njihovo pretvaranje u kipove kao konkretizacija preokupacija imobilizmom karakterističnih za onodobnu franc. kinematografiju. Metafizičkih su inklinacija (priroda iluzije i zbilje) i → Djeca raja, redateljevo najpopularnije djelo, vrhunski primjer tendencija evokacije nac. kult. prošlosti. Posljednja suradnja s Prévertom, Vrata noći (1946), prerada je motiva poetskog realizma, s likovima mladih ljubavnika i neurotičnih negativaca smještenih u suvr. Francusku, a snoliki ugođaj obilježava i ekranizaciju neosimbolističke drame G. Neveuxa Juliette ili ključ snova (1949). Otada mu karijera opada, a kritičari oko časopisa Cahiers du Cinéma negativno ocjenjuju njegov rad; izdvajaju se ekranizacija Zolina romana Thérèse Raquin (1953) te Varalice (1958), o ciničnoj mladeži, film koji motivski umnogome najavljuje novi val.

B. Kragić