Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Clair, René (pr. prezime Chomette), franc. redatelj i scenarist (Pariz, 1898 – Pariz, 1981). Sudjelovao u I. svj. ratu, bavio se novinarstvom, na filmu isprva glumac i asistent redatelja. Debitirao fantastičkom komedijom Pariz spava (1923), pozornost privukao kratkometr. → Međučinom, uz → Andaluzijskog psa, najpoznatijim ostvarenjem franc. avangarde. Od nij. filmova najveći uspjeh postiže Talijanski slamnati šešir (1927), parodija vodvilja u kojoj komiku dijaloga uspješno preoblikuje u komiku vizualnih gegova i mimike. Prvim zv. filmom → Pod krovovima Pariza inventivno rabi zvuk i započinje specifično franc. populističku komediju (tipičan je primjer njegov 14. srpanj, 1933., također s radnjom u pariškom predgrađu). Slične stilske postupke ponavlja u opereti Milijun (1931), čiji je sadržaj (potraga za dobitnim lutrijskim listićem) samo podloga za formalnu virtuoznost i ironiziranje kaz. i film. konvencija, dok se filmom Dajte nam slobodu (1931) okreće satiri tehnologizacije (prizor usporedbe rada na tekućoj vrpci s robijašnicom nadahnuo je Ch. Chaplina za sličnu sekvencu u → Modernim vremenima). Napustivši Francusku, u Vel. Britaniji i SAD-u režira ugl. komedije fantastičkih struktura: Duh putuje na Zapad (1935), o šk. duhu, Oženih se vješticom (1942), o duhu spaljene vještice, Dogodilo se sutra (1943), a zapažen je i crnohumorni Na kraju ne ostade nitko (1945) prema romanu A. Christie Deset malih crnaca. Vrativši se u Francusku režira posvetu ranom razdoblju franc. nij. filma → Šutnja je zlato, a potom manje tipično djelo, Ljepota đavola (1949). U toj verziji legende o Faustu, smještenoj u Italiju 1830. i koncipiranoj na kritici zloporabe znanosti (koja rezultira diktaturom), Clair napušta narativnu raspršenost i deskriptivnu vizualnost dužih kadrova u korist dinamičnih kadrova i brza narativnog ritma. Karakterističnim se motivima i postupcima vraća → Ljepoticama noći, dok u Velikim manevrima (1955), o ljubavnim igrama u malomu provincijskom gradiću pokraj vojarne u razdoblju prije I. svj. rata, prevladava melankolični ugođaj koji komične elemente potiskuje u pozadinu. Elaborirane mizanscene, film se odlikuje ekpresivnom uporabom boje – prizori su oslikani tek jednom ili dvjema dominantnim bojama koje odražavaju ugođaj (svijetloplava, blijedoljubičasta, bijela, jantarna). Melankolija obilježava i Ulicu snova (1957), o skitnici iz pariškog predgrađa koji idealizira poznatoga kriminalca da bi se u njemu razočarao. Oba filma motivima poimanja života kao društv. igre odn. izgubljenog povjerenja korespondiraju s poetskim realizmom. Autor je prepoznatljiva stila kojeg obilježavaju inventivna uporaba zvuka, svođenje dijaloga na minimum, isključivo u svrhu nadopune vizualnoga, elegantni pokreti kamere i osjećaj za ritam kadra. Pod utjecajem Ch. Chaplina filmove je koncipirao kao lirske tragikomedije, povremeno s elementima društv. satire. Temeljna svjetonazorska crta njegova opusa jest nostalgija odn. melankolija (iako prožeta ironijom), čime osim s Chaplinovim, korespondira i s filmovima J. Forda, a utječe na djela V. De Sice. Istaknuo se i rafiniranom tematizacijom fantastike, odnosa prošlosti i sadašnjosti te iluzije i stvarnosti što je konstanta čitavoga njegova opusa (Dogodilo se sutra, Šutnja je zlato, Ljepotice noći). Od 1961. član Francuske akademije.

B. Kragić