Crvena rijeka

Crvena rijeka (Red River, 1948), SAD, c/b, 127 min, Monterey Productions, r.: Howard Hawks, sc.: Borden Chase, Charles Schnee, prema Chaseovu romanu Chisolmova staza, df.: Russell Harlan, glazba: Dimitri Tiomkin, ul.: John Wayne (Tom Dunson), Montgomery Clift (Matthew Garth), Joanne Dru (Tess Millay), Walter Brennan (Groot), John Ireland (Cherry), Coleen Gray (Fen), Noah Berry Jr. (Buster), Harry Carrey (Melville), Harry Carrey Jr. (Dan).

Tvrdokorni i autokratski teksaški rančer Tom Dunson povede svoje kauboje i stado stoke na dug put Chisolmovom stazom do sajmišnoga gradića u Missouriju. Putem Dunsonova bezobzirnost sve više dolazi do izražaja te se on ne usteže od bičevanja neposlušnih. To ga dovodi u sukob s posinkom Matthewom, što pojačava i činjenica da su obojica zainteresirani za lijepu Tess. Kada Dunson odluči objesiti dvojicu kauboja koji su pokušali pobjeći, Matthew preuzima kontrolu nad karavanom.

Prvi Hawksov vestern oblikovan je oko arhetipskoga žanrovskog motiva – putovanja, a za razliku od njegova drugog remek-djela u žanru, → Rio Brava, s kojim dijeli dramaturški jednako koncipiran početak, s tzv. pretpostavkom za priču koja opisuje okolnosti povezivanja Dunsona i Matthewa, ali i definira Dunsonovu grubost. U razvoju gl. teme Hawks je pokazao sposobnost postizanja, u žanru dotad nedosegnute, realističnosti akcijskih prizora, kao i realizacije vrlo spektakularnih scena (stampedo, prijelaz preko rijeke), dok je scena kretanja na put ostvarena retorički naglašeno (za redatelja neuobičajenom izmjenom bližih planova) te je stekla antologijski status. Značajan i kao jedan od prvih vesterna koji kritički pristupa klas. žanrovskom junaku – tvrdokornom zapadnjaku, čija se bezobzirnost postupno sve više naglašava (čemu je pridonijela i kreacija J. Waynea) te biva kontrastirana s vrlinama drugog junaka (Mathewa), film je zanimljiv i u kontekstu razmatranja tipičnih redateljevih protagonista, kao njegov jedini akcijski film u kojemu gl. lik dopušta da njegove profesionalne kvalitete budu zasjenjene karakternim ograničenjima. Iako je završno pomirenje sporadično kritizirano kao artificijelno, ta značajka upućuje na autorovu stalno prisutnu ironiju prema mogućnosti trajnog razrješenja sukoba.

B. Kragić