De Sica, Vittorio

De Sica, Vittorio, tal. glumac i redatelj (Sora, 1901 – Neuilly-sur-Seine, 1974). Odrastao u Napulju, 1920-ih otpočinje kaz. glumačku karijeru, od 1923. u družini rus. glumice Tatjane Pavlove. Od 1931. redovito nastupa na filmu, gdje afirmaciju stječe ulogama u filmovima tzv. »bijelih telefona« (salonske melodrame i komedije). Njima, npr. Gospodin Max M. Camerinija (1937), Grješnica A. Palermija (1940), Manon Lescaut C. Gallonea (1940) postaje jedan od najpopularnijih tal. glumaca. Nezadovoljan stereotipnim ulogama koje mu se nude, 1940. počinje režirati (prvi film Grimizne ruže). Prijelomni je događaj njegova stvaralaštva susret sa scenaristom C. Zavattinijem, s kojim prvi put surađuje na petom filmu – Djeca nas gledaju (1943). Ovaj kreativni tandem 1946–52. snima četiri remek-djela koja se smatraju vrhunskim izdancima neorealizma. To su → Čistači cipela (počasni Oscar za film na stranom jeziku), → Kradljivci bicikla (drugi Oscar), → Čudo u Milanu (Zlatna palma) i → Umberto D. Scenarist Zavattini u tim je filmovima primijenio svoje poetičke zamisli o filmu kao realist. prozoru u zbilju, kao i dramaturgiju tzv. nađene priče, koja postaje normativna za neorealizam. Te filmove obilježava zanimanje za likove iz svakodnevice, miješanje sentimentalnog i humornog, snimanje na lokacijama, rad s naturščicima te implicitno kršćanski humanizam. Proces evolucije neorealizma konačno je dovršen u Umbertu D, djelu o siromašnom umirovljeniku kojem je jedini smisao života njegov psić. Usredotočen na psihologiju jednog junaka, taj se film katkad smatra prijelazom prema tzv. neorealizmu duše. Od pol. 1950-ih De Sica se razilazi sa Zavattinijem i napušta neorealistički model, uz jednu iznimku (Krov, 1955). Suočen s financ. problemima, opet počinje glumiti, npr. u seriji Kruh, ljubav i… L. Comencinija (1953–54) te, osobito uspjelo, kao rafinirani diplomat u → Madame de… i prevarant koji prerasta u heroja u → Generalu Della Rovere, režira amer. koprodukcije (Stanica Termini, 1953), komercijalno uspješno Napuljsko zlato (1954), potom naizmjenice, uspješne komedije (omnibus Jučer danas sutra, 1963., treći Oscar; Brak na talijanski način, 1964) i ambicioznije literarne adaptacije npr. Ciociara (1960), po A. Moraviji, Vrt Finzi Continijevih (1971), po P. Bassaniju (četvrti Oscar). Premda su pojedini od tih filmova bili veliki hitovi, a dva nagrađena i Oscarom, kritika mu sve učestalije niječe važnost. Poveden činjenicom da su njegovi filmovi nakon razlaza sa Zavattinijem eklektični i preakademski, dio kritike počinje Zavattiniju pripisivati gl. zaslugu za četiri neorealistička remek-djela, čemu se pak ostatak struke protivi. Neovisno o takvim proturječnim ocjenama, De Sica ulazi u povijest filma kao najreprezentativniji redatelj neorealizma. Uz F. Fellinija jedini svj. redatelj čija su četiri filma nagrađena Oscarima za film na stranom jeziku, vlastitom je poetikom bitno oblikovao identitet tal. filma. Ostali važniji filmovi (kao redatelj): Vrata neba (1944), Posljednji sud (1961), Putovanje (1974).

J. Pavičić