Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Kurosawa, Akira, jap. redatelj, scenarist i producent (Tokio, 1910 – Tokio, 1998). Od djetinjstva pokazuje lik. talent, pod bratovim utjecajem intenzivno čita, osobito rus. književnost. Nakon srednje vojne škole studirao slikarstvo u koledžu usmjerenom prema zap. lik. tradiciji te se bavio slikarstvom. Javivši se na oglas film. tvrtke P. C. L. (kasniji Toho), postaje asistent režije, od 1936. radi s redateljem K. Yamamotom koji ga podučava svim aspektima film. proizvodnje, pa će K. svojim djelima ugl. biti (ko)scenarist, a često i montažer. Kao redatelj debitira 1943. nadahnutom Sagom o džudu (kojoj je, pod utjecajem jap. militarističke politike, snimio i nastavak). S vremenom iskazuje širinu tematskih interesa, sukladnu rastućoj red. vještini, a sve veću autorsku samostalnost ostvaruje nakon → Pijanoga anđela, prve suradnje s glumcem T. Mifuneom. U filmovima suvr. tematike (gendai-geki) često iskazuje ljevičarske sklonosti, vješto povezujući psihol. portrete i prikaz društv. struktura razapetih između tradicije i modernizacije. Tako Ne žalim svoju mladost (1946) portretira kćer profesora ljevičara koja nastavlja očevu borbu, a optimistična Divna nedjelja (1947) odaje utjecaj amer. melodrama i romantičnih komedija. Dojmljivim se ugođajem Tokija pritisnutog žegom odlikuje krim. film Bijesni pas (1949), Sablazan (1950) očituje društv. angažman pod utjecajem F. Capre, radnja Idiota (1951), prema Dostojevskom, smještena je na snježni otok Hokkaido, dok suptilna drama → Živjeti prikazuje dileme smrtno oboljela činovnika. Pov. žanr jidai-geki oplemenio je psihol. finesama i naglašavanjem sukoba stvarnosti i privida: → Rašomon (Zlatni lav u Veneciji, počasni Oscar) i → Sedam samuraja imaju izniman svj. odjek, kao i → Dvorac paukove mreže koji spaja obradu Shakespeareova Macbetha s jap. kaz. tradicijom. Na dnu (1957) smješta junake Gorkoga u jap. prošlost, dok → Skrivena tvrđava pričom podsjeća na vesterne, a stilom utječe i na G. Lucasa. → Tjelesna straža i Sanjuro (1962), oba o lutajućem samuraju (T. Mifune), uspoređivani su s vesternima J. Forda, a cinizmom i spektakularnošću utječu na S. Leonea. Nakon Riđobradog (1965), impresivne pov. drame o upravitelju bolnice, nastupa razdoblje krize tijekom koje je 1971. pokušao počiniti samoubojstvo. Novu fazu započinje sovjetsko-jap. koprodukcijom Dersu Uzala (1975., Oscar za film na stranom jeziku), prema putopisu istraživača Sibira K. Arsenijeva, a povratak pune autorske forme potvrđuju → Kagemusha (Zlatna palma u Cannesu) te → Ran, djela u kojima raskošan film. postupak sugerira duboke psihol. uvide. Izniman stilist široka raspona, najvještiji je u variranju klas. fabularnog stila, s uspjehom režirajući psihol. drame i napete akcijske spektakle. U njegovoj širokoj naobrazbi, uz poznavanje jap. tradicije (kazalište nô, potom kabuki te shingeki – pravac uvelike inspiriran Shakespeareom koji u XIX. st. na pozornicu vraća glumice) ističe se i ljubav prema zap. književnosti (osobito ruskoj – Dostojevskom, Tolstoju) te filmu (utjecaji J. Forda, S. M. Ejzenštejna, H. Hawksa, F. Capre, W. Wylera), a njegov afinitet prema W. Shakespeareu (Krvavo prijestolje, Ran) seže dublje od ekranizacija i izravnih utjecaja pa redateljevo oplemenjivanje naslijeđa okrutnih mačevalačkih chambara filmova podsjeća na Shakespeareov odnos prema naslijeđu drama osvete (revenge plays). U Japanu smatran manje japanskim od drugih klas. redatelja (Y. Ozu, K. Mizoguchi), na Zapadu je postigao veću popularnost od njih, a Rašomon je označio i svj. proboj jap. kinematografije. Brojne su i obrade Kurosawinih filmova, npr. vestern Sedmorica veličanstvenih J. Sturgesa (1960), prema Sedam samuraja, te citati i aluzije u filmovima i tv serijama. K. je ugledan i zbog rada s glumcima (npr. T. Mifune, T. Nakadai i T. Shimura), snimateljima (osobito A. Nakai) i scenarističkim suradnicima, a utjecao je i na S. Peckinpaha, J. Miliusa, F. F. Coppolu, A. Tarkovskog itd. Autor je više scenarija za druge redatelje, a neki su njegovi sc. realizirani posmrtno, npr. Nakon kiše (T. Koizumi, 1999). Ostali važniji filmovi: Najljepši trenutak života (1944), Ljudi koji koračaju po tigrovu repu (1945), Tihi dvoboj (1949), Bilješke jednoga živog bića (1955), Dodeskaden (1970), Snovi (1990), Rapsodija u kolovozu (1991), Još ne (suredatelj I. Honda, 1993).

N. Gilić

 


Akira KUROSAWA