Rašomon

traži dalje ...

Rašomon (Rasho-mon, 1950), Japan, c/b, 88 min, Daiei, r.: Akira Kurosawa, sc.: Shinobu Hashimoto, A. Kurosava, prema dvjema pripovijestima Ryunosukea Akutagawe, df.: Kazuo Miyagawa, glazba: Fumio Hasayaka, sgf.: So Matsuyama, ul.: Toshiro Mifune (Tajomaru), Masayuki Mori (Takehiro), Machiko Kyo (Masago), Takashi Shimura (drvosječa), Minoru Chiako (svećenik), Kichijiro Umeda (pučanin), Daisuke Kato (policajac), Fumiko Homma (medij).

Srednjovjekovni Japan, razdoblje gladi i nemira. U blizini gl. grada Kyota, tri čovjeka – siromašni drvosječa, priprosti pučanin i budistički svećenik, sklone se pred kišom i pričaju o zločinu koji se upravo zbio, a zbog kojega se sudi razbojniku Tajomaruu. Činjenica je da je Takehiro mrtav, a njegova supruga Masagi, pretpostavlja se, silovana, ali sva četiri svjedočenja nude drugačiju verziju. Tajomaru, Masaga i Takehiro (s pomoću medija) pred sudom prikazuju događanje u svjetlu koje je za njih najpovoljnije u moralnom smislu. Takva je i priča drvosječe: njegovi sugovornici brzo otkriju da je događaj ispričao iz svojega »kuta«. Istina ostaje nepoznatom, ali događaj se zaboravi kada otkriju napušteno dijete.

Dobitnik Zlatnog lava u Veneciji 1951., film je zainteresirao Zapad za jap. kinematografiju i time okončao fazu njezine »insularne« izoliranosti i nepoznatosti, a istodobno je, obnavljanjem žanra jidai-geki, približio i jednu drevnu kulturu. Za prikazivanje u Veneciji izabrao ga je predstavnik Unitalia Filma na osnovi pretpostavke da bi svojim obilježjima mogao, više od nekih djela cjenjenijih u jap. kritike (bio je tek peti na listi najboljih filmova godine u anketi časopisa Kinema Jumpo), odgovarati mentalitetu i ukusu zap. ocjenjivača. Film je fascinirao originalnošću konstrukcije i osnovne zamisli: većim dijelom u vrlo funkcionalnim retrospekcijama, podsjeća na → Građanina Kanea, samo što su prisjećana događanja uvjetne istinitosti, odn. zbog različitih svjedočenja o istom događaju očevidno su subjektivne projekcije likova (osobito ona začudna, Takehirova), realizirane su i nešto drugačijim stilom pa se u tome otkriva modernistički aspekt filma. Posebnu pozornost zaslužuje i vrlo ekspresivna, povremeno gotovo ritualna gluma, te vizualna komponenta. Već u početku brojne vožnje anticipiraju bliženje tajnovitom i neobičnom, često vrlo dinamična kamera podcrtava dramatičnost zbivanja te strasti i uznemirenosti likova, zavjese (česta Kurosawina »interpunkcija«) ubrzavaju tempo u pregledu događaja, a dramatiziranju pridonose i mnogi kraći kadrovi te, u zap. kinematografijama tada rjeđe rabljeni, montažni prijelazi od 180 stupnjeva; impresivne snimke kiše, kroz granje, i općenito vizualiziranje mjesta događanja (šuma) simboliziraju osnovnu crtu mukotrpnosti traganja za istinom u kojemu nema pouzdanog orijentira. Posebnost filma je i »jap. aranžman« partiture koja je dijelom zasnovana na Ravelovu Boleru. Kao djelo koje pokazuje jednak autorov smisao za agresivnu i prigušenu retoričnost, naturalizam i liričnost, film je istaknuo Kurosawu kao jednog od najvećih otkrića svj. filma nakon II. svj. rata, iako se oduševljenje filmom katkad ograničavalo na njegovu egzotičnost, a interpretacije njegove ideje kretale su se od razmatranja »načela nesigurnosti«, pitanja »stvarnosti i iluzije« te problematike procjenjivosti istinitosti na temelju pojavnoga do krajnjih pojednostavljenja (npr. kako film pokazuje da »istina ne postoji«). U Hrvatskoj je izraz »rašomon« ušao u raširenu idiomatiku kao oznaka neutvrdivosti stvarnog činjeničnog stanja. Film je dobio počasnog Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Amer. remake, pod naslovom Bijes, i u vestern ambijentu, režirao je M. Ritt 1964.

A. Peterlić

ilustracija
RAŠOMON, A. Kurosawa (Machiko Kyo i Toshiro Mifune)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Rašomon. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/rasomon>.