Bergman, Ingmar

Bergman, Ingmar, šved. redatelj i scenarist (Uppsala, 1918 - Fårö, 2007). Sin luteranskog svećenika, studirao povijest umjetnosti i književnost u Stockholmu. Za studija režira studentske kaz. predstave, od 1944. djeluje kao profesionalni kaz. redatelj, 1963–66. ravnatelj je Kraljevskoga dram. kazališta u Stockholmu. Na filmu od 1944. kao scenarist → Mučenja, režira od 1945., u prvoj fazi (do 1949) djela o društv. i ljubavnim problemima mladih protagonista. Filmovima Zatvor i Žeđ (oba 1949) najavljuje neke od svojih stalnih preokupacija – u prvome motiv odnosa iluzije i zbilje, a u drugome analizu ženske psihe uz varijacije istoga karaktera kroz više likova. Takve preokupacije razrađuje 1950-ih, kako u filmovima pretežito komičnog ugođaja (često u ljetnim ambijentima), u kojima postiže ravnotežu idile i tjeskobe, npr. Ljetna međuigra (1950), Ljeto s Monikom (1952), Lekcija iz ljubavi (1954) i Osmijesi ljetne noći (1955), tako i u djelima u kojima izravno tematizira motive igre, umj. opsesije i tvorbe iluzije – Večer komedijaša (1953) i Lice (1958). Međunar. ugled stječe kostimiranim → Sedmim pečatom, svojim najizravnije teološkim filmom, nazivanim »vježbom u obuzdanom ekspresionizmu«, a potvrđuje → Divljim jagodama, djelom oniričke tematike i majstorske orkestracije simboličkih značenja, kojim dotad najizrazitije očituje utjecaj A. Strindberga (posebice drame Mrtvački ples). Potkraj 1950-ih zaokružuje i stalnu glum. ekipu svojih filmova (B. i H. Anderson, I. Thulin, G. Lindblom, M. Von Sydow, a od pol. 1960-ih još i L. Ulmann i E. Josephson). Nakon što je u → Djevičanskom izvoru (Oscar za najbolji film na stranom jeziku) problem vjere ponovno obradio u srednjovj. ambijentu, u trilogiji → Kroz tamno ogledalo (Oscar za najbolji film na stranom jeziku), → Pričesnici i → Šutnja, razrađujući, na planu postupka, uporabu dubinskih i dugih kadrova i krupnih planova, u potpunosti uobličuje preokupacije pitanjem Božje prisutnosti te granicom ludila i razuma, izolacije i komunikacije, prirodom identiteta i prividom pojavnosti, što dovodi do vrhunca u → Personi, u kojoj ujedno radikalizira film. izraz paralelama između sugeriranja iluzorne prirode stvarnosti i filma. Jedno od ključnih ostvarenja film. modernizma, Persona je, ujedno, po nekim povjesničarima filma, prvi dio nove, pesimističnije trilogije nastavljene filmovima u kojima se priklanja retorički naglašenoj neoekspresionističkoj vizualnosti odn. lik. apstrakciji i simbolizmu; Vučje doba (1968), povratak je motivu kreativne krize umjetnika, a Sramota (1969) korespondira s tada aktualnim polit. filmom, tematizirajući ljudske odnose u ratnoj anarhiji. Slijede daljnje varijacije motiva duševne izolacije protagonista, ugl. u okvirima fabula o obiteljskim i ljubavnim krizama (pri čemu se razotkriva iluzornost svakog oblika ljudskoga kontakta) i uz dramaturški efektnu uporabu boje: Strast (1969), → Krici i šaputanja, Licem u lice (1976) i Jesenja sonata (1978). Ugođaju igre, svetkovine i melankolične komedije, karakterističnima za filmove s poč. 1950-ih, vraća se pak u ekranizaciji vlastite kaz. postave Mozartove opere Čarobna frula (1974) te u svojemu »oporučnom« ostvarenju → Fanny i Alexander (Oscar za najbolji film na stranom jeziku). Najistaknutiji šved. redatelj i jedna od ključnih osobnosti svj. filma uopće, stekao je ugled vrhunskog autora psihol. filma, takvog koji je svojim tretiranjem moralnih i filoz. tema znatno utjecao na konačno potvrđivanje umj. statusa filma među intelektualnom publikom. U skladu s tim je i njegovo oslanjanje na krupni plan kao sredstvo očitavanja psihol. stanja karaktera te neprestano iskazivanje metafizičkih inklinacija, sumiranih u protežnom motivu smisla patnje u svijetu obilježenom odsutnošću Boga. Bergmanovo stvaralaštvo nadilazi, međutim, mogućnost isključivo filoz. ili psihol. određenja – zaokupljen film. iskazivanjem varljive prirode zbilje, rabi dramatske efekte, ponavljanja, paralelizme, kontraste, retrospekcije i postupke igre u igri s temeljnim ciljem sugestije, a ne eksplikacije, odn. djelovanja na gledateljeve emocije film. ritmom. Objavio je autobiografiju Laterna magica (1987), a prema njegovu scenariju B. August je režirao film → Najbolje namjere. Ostali važniji filmovi: Žene čekaju (1952), San žene (1955), Dodir (1970), Prizori iz bračnog života (1975., izvorno tv serija), Zmijsko jaje (1977), Iz života marioneta (1980), Nakon probe (1984).

B. Kragić