Murnau, Friedrich Wilhelm

Murnau, Friedrich Wilhelm (pr. prezime Plumpe), njem. redatelj (Bielefeld, 1888 – pokraj Santa Clare, California, 1931). Iz imućne obitelji šved. podrijetla, studirao filologiju u Berlinu te povijest umjetnosti i književnost u Heidelbergu. Tu ga u jednoj studentskoj predstavi zapaža M. Reinhardt i poziva kao glumca u svoju novoosnovanu kaz. školu odn. kazalište u Berlinu, gdje počinje i režirati. Za I. svj. rata borbeni pilot, poslije njegova svršetka posvećuje se filmu; 1919–21. snima devet filmova (od kojih su sačuvana samo dva), a desetim, → Nosferatuom, prvom adaptacijom romana Dracula B. Stokera, postiže velik uspjeh i stječe status jednog od ključnih autora film. ekspresionizma. Izniman kreativni doseg je i sljedeći, desetljećima izgubljeni film Goruća zemlja (1922), o ambicioznom seljaku koji se pod svaku cijeni želi obogatiti: dugim statičnim kadrovima osebujna ugođaja postiže se sugestija hladnoće, a psihol. razrađenost likova znatno je složenija nego u Nosferatuu s kojim dijeli fascinantne eksterijerne prizore, ali koji su ugođajno u neskladu s onim interijernima; izdvaja se sekvenca paralelne montaže dramatično-ironične funkcionalnosti, važan prilog osporavanju tvrdnje o montaži kao manje kreativnom aspektu Murnauove režije. Nov uspjeh označava → Posljednji čovjek, u kojemu ostvaruje dotad nezabilježene vizualne senzacije, posebno kretanja kamere kroz prostor i sugeriranja psih. stanja protagonista. Slijede dvije knjiž. adaptacije, Tartuff (1925), prema Moličreu, u kojemu rabi efektnu okvirnu kompoziciju po načelu filma u filmu te izravno obraćanje protagonista kameri, i Faust (1926), prema narodnoj legendi, gdje iznova demonstrira iznimnu vizualnu izražajnost i sklonost prema metafizičkoj sugestiji. Pozvan u Hollywood, tamo dobiva neograničenu kreativnu slobodu i najviše produkcijske uvjete, što rezultira njegovim, uz Nosferatua, najslavnijim filmom → Zora, po izboru kritičara časopisa Cahiers du Cinéma iz 1958. najboljim filmom svih vremena (M. je izabran za najboljeg redatelja). Nakon dvaju manje istaknutih ostvarenja, Četiri đavola (1929), s radnjom u cirkusu, i Gradske djevojke (1929), o ljubavi mlada farmera i djevojke konobarice (režija mu je oduzeta prije dovršenja), s R. Flahertyjem osnovao je tvrtku i započeo snimanje svojeg, uz Zoru, najlirskijeg filma → Tabu. Tjedan dana prije premijere poginuo je u automobilskoj nesreći. Autor, kreativno izrastao u ekspresionističkom okružju, razvio je osobnu poetiku obilježenu iznimnim lik. vrijednostima slike, nerijetko spektakularno mobilnom kamerom i dubinskim kompozicijama kadra. Kolebajući se između realističnosti i artificijelnosti, tjeskobne turobnosti, cerebralnosti i liričnosti, često je, iz naglašeno moralne perspektive, tematizirao nevinost u okružju iskvarenosti i (fatalnog) zla. Kao neprilagođeni kozmopolit homoseksualnih sklonosti, bio je omiljen predmet psihoanalitičke kritike, a važne kreativne suradnike imao je u scenaristu C. Mayeru i snimatelju K. Freundu. Utjecao je na niz redatelja, posebno S. Kubricka i W. Herzoga. Ostali sačuvani filmovi: Odlazak u noć (1920), Dvorac Vogelöd (1921), Fantom (1922), Financije velikog vojvode (1924).

D. Radić