Wilder, Billy

traži dalje ...

Wilder, Billy (pr. ime Samuel), amer. redatelj i scenarist austr.-žid. podrijetla (Sucha, Poljska, 1906 – Beverly Hills, 2002). Isprva novinar u Beču (intervjuirao S. Freuda, R. Straussa i A. Schnitzlera) i reporter crne kronike u Berlinu, gdje je od 1929. scenarist (→ Ljudi nedjeljom). Pred nacizmom odlazi 1933. u Pariz, gdje režira prvi film (Zlo sjeme, 1933., suredatelj s A. Eswayem), potom 1934. u Hollywood. Tu do poč. 1940-ih postaje jedan od vodećih scenarista sofisticiranih romantičnih komedija ironičnih dijaloga (Osma žena Modrobradoga E. Lubitscha, 1938; → Ninočka, → Ponoć). Kontinuiranu red. karijeru (svim je filmovima i koscenarist, pa 1938–50. ugl. surađuje s Ch. Brackettom, od 1957. isključivo s I. A. L. Diamondom) započinje 1942. komedijom Bojnik i djevojčica, koja očituje protežni motiv njegova stvaralaštva – zaokupljenost obmanom i igranjem uloga kao bitnim čimbenicima društv. života (što je razvidno već u scenarističkim radovima). Do poč. 1950-ih filmovi mu se odlikuju naglaskom na melodramskim, dramskim i/ili groteskno-ciničnim komponentama (iznimka je jedino romantična komedija Carski valcer, 1948., svojevrsna posveta E. Lubitschu) – ratna melodrama (s radnjom u svratištu u sjev. Africi koje naizmjence osvajaju Nijemci i Britanci) Pet grobova do Kaira (1943), reprezentativni film noir → Dvostruka obmana, psihol. → Izgubljeni vikend (Oscari za najbolji film i režiju), Međunarodna afera (1948), izrazito ironična komedija s radnjom u poratnom Berlinu, → Bulevar sumraka (Oscar za scenarij), cinični prikaz Hollywooda (s komponentama crne groteske), As u rukavu (1951), s gorkom ironijom usmjerenom prema psihologiji mase i svijetu medija, o novinaru (K. Douglas) koji zbog senzacionalističke reportaže iskorištava nesreću jednog rudara i obmanjuje javnost, te ratni zatvorski film Stalag 17 (1953), u kojemu, neubičajeno za žanr, motiv prijateljstva i solidarnosti dolazi do izražaja tek na samom završetku. Od pol. 1950-ih sve se više posvećuje komedijama – uz romantične Sabrina (1954) i Ljubav poslijepodne (1957), obje s A. Hepburn kao mladom djevojkom koja privlači iskusnije muškarce (H. Bogart odn. G. Cooper, čije izgrađene amer. tipove rekonstruira u svjetlu eur. iskustva), još i Sedam godina vjernosti (1955), o nespretnom protagonistu koji uzaludno pokušava počiniti preljub. Temeljnog ugođaja ironije je i sudska drama → Svjedok optužbe, nakon koje režira seriju tipološki raznovrsnih komedija: → Neki to vole vruće vrhunac je sklonosti prema parodiji, burleski i travestiji, → Apartman (Oscari za najbolji film, režiju i scenarij) i Slatka Irma (1963) povratak su romantičnoj formi, s osebujnim spojem blage ironije i melankoličnih tonova, dok cinično-mizantropska vizura prevladava u filmovima Jedan, dva, tri (1961), Poljubi me, budalo (1964) i Kolačić sudbine (1966). Privatni život Sherlocka Holmesa (1970) slojevita je razrada motiva dominacije javne uloge nad individualnom osobnošću, a Avanti! (1972), s lajtmotivom moralne opravdanosti preljuba, vrhunac je prikaza Amerikanaca koji u Europi prolaze proces humanizacije. Svijest o holivudskoj (i općenito film.) mitologiji, izravno prikazana već u Bulevaru sumraka, a razvidna i u nizu drugih filmova (As u rukavu i Poljubi me, budalo tumačeni su kao alegorije o holivudskim metodama poslovanja) do vrhunca dovodi u jedinoj melodrami u tom razdoblju karijere – Fedori (1978), o sudbini film. zvijezde, s nizom citatno-ironičnih karaktera, replika i situacija, majstorskim diskretnim variranjima perspektive i dojmljivo dočaranim ugođajem rezignacije. Jedan od najistaknutijih redatelja klas. amer. fabularnog filma (1950-ih ubrajan u tzv. veliku petorku amer. filma, uz W. Wylera, J. Hustona, G. Stevensa i F. Zinnemanna), i to specifično tzv. dijaloških filmova urbane suvr. tematike te majstor rada s glumcima izdvajao se i čestom uporabom unutarnjeg monologa nekog lika (što funkcionira i kao najočitiji autorski komentar) te posebice favoriziranjem elemenata, znakova i modela eur. kulture (često smještanje radnje u Pariz ili Berlin), prinosom onim tendencijama u amer. filmu od pol. 1940-ih dalje usmjerenim prema demitologizaciji zasada amer. sredine, naposljetku kontinuiranim nagnućem ruganju, cinizmu, pritajenoj morbidnosti, moralnom relativizmu i destrukciji što nadvladava sintezom sa sviješću o protoku vremena, melankoličnim pa i nostalgičnim tonovima. Dobitnik je priznanja za životno djelo Amer. film. instituta 1986. i više drugih počasnih nagrada. Ostali važniji filmovi (kao koscenarist): Zadrži zoru (M. Leisen, 1941), Pjesma je rođena (H. Hawks, 1942); (kao redatelj): Duh St. Louisa (1957), Naslovna stranica (1974), Prijatelju, prijatelju (1981).

B. Kragić

ilustracija
Billy WILDER

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Wilder, Billy. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/2047>.