Bulevar sumraka

traži dalje ...

Bulevar sumraka (Sunset Blvd., 1950), SAD, c/b, 110 min, Paramount, r.: Billy Wilder, sc.: B. Wilder, Charles Brackett, D. M. Marshman Jr., prema Brackettovoj i Wilderovoj priči, df.: John F. Seitz, glazba: Franz Waxman, sgf.: Hans Dreier, John Meehan, ul.: Gloria Swanson (Norma Desmond), William Holden (Joe Gillis), Erich von Stroheim (Max von Mayerling), Nancy Olson (Betty Schaefer), Fred Clark (Sheldrake), Jack Webb (Artie Green), C. B. DeMille, Hedda Hopper, Buster Keaton, H. B. Warner, Anna Q. Nilsson.

Nakon što se, bježeći od vjerovnika, skloni u raskošnu vilu bivše zvijezde nij. filma Norme Desmond, neuspješni holivudski scenarist Joe Gillis postaje njezin suradnik na pisanju scenarija za film Salome, kojim se ona misli senzacionalno vratiti u svijet filma. Gillis ubrzo postaje i ljubavnik vidljivo starije i osamljene Norme, kojoj je dotad jedino društvo predstavljao njezin bivši redatelj, a sada sluga, Max von Mayerling.

U najambicioznijem djelu prve faze red. karijere, Wilder vrhunski razrađuje svoje poetičke i tematske preokupacije. To se odnosi ponajprije na zaokupljenost motivom obmane, počevši od ciničnog prikaza Hollywooda kao svijeta »tvornice snova« koji živi od iluzija, preko određenja sudbina gl. likova obmanjivanjem drugih, ali i samoobmanjivanjem, do samog završetka, u kojemu Norma, nakon što je ubila Gillisa, tumači svjetla policijskih i novinskih reflektora kao vlastiti povratak na ekran. Wilder do vrhunca dovodi i svoju sklonost prema verbalnoj eksplikaciji pa u središnju priču filma uvodi unutarnji monolog mrtvaca. Osim što do paradoksa dovodi omiljeni postupak film-noira, stilizacijski efekt takvog početka naglašava temeljnu strukturnu preokupaciju filma odnosom stvarnosti i iluzije, što Wilder provodi i nizom sporednih situacija i motiva: bivšu zvijezdu glumi G. Swanson (sama vrhunska zvijezda nij. filma), redatelj C. B. DeMille tumači samoga sebe na snimanju spektakla Samson i Dalila, isto kao što se u (nijemim) ulogama junakinjinih kartaških partnera pojavljuju bivše zvijezde nij. filma (npr. B. Keaton), a Norma komentira superiornost nij. filma gledajući kadrove iz jednoga svojeg filma u Mayerlingovoj režiji – zapravo kadrove iz nedovršene Kraljice Kelly, koju je režirao upravo von Stroheim. Načelo kontrasta dosljedno je provedeno i klaustrofobičnom fotografijom jasnih svjetlosnih kontrasta te suprotstavljanjem interpretacija W. Holdena, oslonjenog isključivo na (često banalne) cinične replike, i G. Swanson, koja stanja iskazuje i facijalno. Bogatstvo kult. aluzija razvidno je i u crnohumornim referencama na film strave (smještanje radnje u osamljenu kuću, paralele između Normina prisilnog povlačenja i motiva prerane sahrane), a djelo je zanimljivo i kao prvi viokobudžetni holivudski film koji tematizira ljubavnu vezu starije žene i mlađeg muškaca. Nominiran za 11 Oscara (i za nabolji film), nagrađen je trima – za scenarij prema predlošku, crno-bijelu scenografiju i glazbu.

B. Kragić

ilustracija
BULEVAR SUMRAKA, B. Wilder (William Holden i Gloria Swanson)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Bulevar sumraka. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/bulevar-sumraka>.