Godard, Jean-Luc

Godard, Jean-Luc (Pariz, 1930), franc. redatelj. Odrastao i školovao se u Nyonu u Švicarskoj, diplomirao etnologiju na Sorboni 1952. Od 1950. piše film. kritike za La Gazette du cinéma, a od 1951. za Cahiers du cinéma, 1952–54. boravi na Jamajci, u Brazilu, Čileu, Peruu, Boliviji i Argentini, 1954–58. snima nekoliko kratkometr. filmova. Prvi dugometr. igrani film, → Do posljednjeg daha predstavlja stil zasnovan na skokovitim rezovima te naglašenoj ulozi citata: »Sve je citat. Kad snimim Trijumfalni luk, to je citat«. Mali vojnik (1960., zabranjen od cenzure i prikazan tek 1963), → Živjeti svoj život, Karabinjeri (1963), Udana žena (1964), → Ludi Pierrot, Muški rod, ženski rod (1965), → Dvije ili tri stvari koje znam o njoj, → Vikend i Kineskinja (1967), proširuju tematsko-motivski raspon na aktualne polit. događaje i soc. problematiku, dok Žena je žena (1961) te Neobična banda (1964), Alphaville (1965) i Made in USA (1966) dekonstruiraju žanrovske obrasce mjuzikla odn. gangsterskog filma (Alphaville i znanstvene fantastike). Kao što na razini tvorbe značenja prizora ključnu ulogu ima montaža usvojeni se pripovjedni modeli i reprezentacijski kodovi također spajaju na neočekivane načine, stvarajući dinamičnu cjelinu temeljenu na međuodnosu sintagmatske konstrukcije u nastajanju i nagomilanog paradigmatskog materijala i tvoreći vlastiti iskaz kombiniranjem naizgled nesumjerljivih poetika: → Prezir je tako prema samom Godardu »Antonionijev film koji je snimio Hawks«. Majstorski se služeći svim raspoloživim postupcima i tehnikama, od filma istine, prirodnog svjetla, nesimetričnih kompozicija i dugih vožnji, do retorike tv reklama, montaže atrakcija, uporabe naratora, fotografija, dok. snimaka, obraćanja kameri, međunaslova i krupnih planova te umnažajući referencijalne okvire do stupnja »intertekstualnog terorizma« (J. Rivette), Godardovi filmovi provode stalnu samokritiku film. stvaranja, naglašavajući dvostruku artikulacijsku pozicioniranost djela, spram film. medija i izvanfilm. konteksta. Ispitivanje povratnog odnosa zvuka i slike usmjereno na destabiliziranje usvojenih interpretacijskih mehanizama, razvojem novih medija i mogućnosti montažnog kombiniranja koje oni pružaju dobiva dodatne dimenzije u daljnjem razdoblju stvaralaštva. Vizualni minimalizam Vedrog znanja (1969) najavljuje rad Skupine Dziga Vertov u kojoj do 1974. s Jean-Pierreom Gorinom snima niz tzv. ciné-tracts, u kojima zaplet zamjenjuju esejistički dijalozi, ejzenštejnovska »intelektualna montaža« dok. i tv snimaka i manipulacija zvukom. Revolucionarnost brechtovske kritike polit. implikacija formalnog oblikovanja izvedena u Sve je u redu (1972) sa J. Fonda, prokazuje se kroz Pismo Jane (1973) kao egoistički oportunizam, no kako je ta kritika primjenljiva i na potonji film, autorefleksivnost takve poetike očituje se nedovršivom. Od filma Broj dva (1975), ispitivanja simultanosti i udvostručavanja kroz odnos muškarca i žene te videa i filma, stalno surađuje s Anne-Marrie Miéville, što je u daljnjim ostvarenjima Spašavaj se tko može, život (1979), Strast (1981), → Ime: Carmen, Zdravo, Marijo (1983), Detektiv (1985), → Novi val, Njemačka godine 90 devet nula (1990), Zauvijek Mozart (1996) i Pohvala ljubavi (2000), rezultiralo meditativnim ritmom, statičnom kamerom, strogim kompozicijama, eliptičnim raskadriravanjem i neizravnim prikazom zbivanja u kadru, montažom podređenom glazb. modelu te naglašenom integriranju glazb. podloge u složenu cjelinu s prikazanim. Pritom ispituje mogućnosti film. forme da pruži vizualne i verbalne opise neprikazivih i neiskazivih tema poput dinamike povijesti i pripovijesti, sjećanja i osjećaja, vjere i morala: »Vrijeme djelovanja je prošlo, vrijeme promišljanja upravo je počelo«. Koncepcija filma kao kritike reprezentacije redefiniranjem specifično filmskog kroz dijalektiku montaže, fikcije i zbilje, zvuka i slike te usmjerenost na inherentnu temporalnost gledateljskog iskustva i film. medija, razrađivana već u ranim kritičkim tekstovima i ostvarivana tijekom čitave karijere, sažeta je u monumentalnom višesatnom djelu u nastajanju Povijest(i) filma (od 1988). Naglašavajući retrospektivnu vizuru, taj videokolaž supostavlja, spaja i pretapa kadrove iz čitave film. povijesti, natpise i zv. podlogu sastavljenu od film. dijaloga, glazbe, zvukova i komentara naratora, uspostavljajući neslućene značenjske veze, tvoreći svojevrstan film. Finnegans Wake, odn. re/konstrukciju povijesti filma kakva je mogla biti. Ukupnu ocjenu jedinstvenog značenja Godardova djela iskazao je Truffaut: »Postoji film prije Godarda i film nakon Godarda«.

T. Brlek