Dvije ili tri stvari koje znam o njoj

Dvije ili tri stvari koje znam o njoj (Deux ou trois choses que je sais d’elle, 1966), Francuska, boja, 95min, Anouchka Films/Argos-Films/Les Films du Carosse/Parc Film; pr.: Philippe Senné, r. i sc.: Jean-Luc Godard, prema novinskom članku Catherine Vimenet, df.: Raoul Coutard, glazba: Ludwig van Beethoven, ul.: Marina Vlady (Juliette Janson), Anny Duperey (Marianne), Roger Montsoret (Robert Janson), Jean Narboni (Roger), Christophe Bourseiller (Christophe), Marie Bourseiller (Solange), Jean-Luc Godard (narator).

Prikaz jednog dana u životu Juliette Janson, mlade kućanice iz predgrađa Pariza koja svoj kućni budžet povećava prostitucijom, isprekidan je razgovorima s prolaznicima, prizorima Pariza kao potrošačke metropole i natpisima poput »Što je umjetnost?«, »Ekonomsko ispiranje mozga« i »Psihologija oblika« te popraćen autorefleksivnim komentarima naratora, samoga Godarda.

Već uvodni prizor u kojemu Godardov glas ženu na ekranu identificira najprije kao Marinu Vlady, a zatim, iz drugoga kuta, kao Juliette Janson, nedvosmisleno upozorava na autorefleksivni interes filma i na središnji problemski sklop nerazdruživosti izraza i sadržaja. Supostavljajući raznovrsne snimateljske tehnike i pripovjedne postupke i suprotstavljajući ispripovijedano prikazanome, djelo konstruiranje film. priče povezuje s tvorbom značenja u društv. kontekstu. Čuveni krupni plan šalice kave popraćen je komentarom »o golemu jazu između subjektivne izvjesnosti koju sam imam i objektivne istine koju predstavljam za druge«. Okvir u koji se Juliette nastoji uklopiti predočen je panoramskom vožnjom koja prikazuje njezino naselje, opetovanim prizorima izgradnje mreže autocesta i mrtvim prirodama sastavljenima od kutija za deterdžent: ona je istodobno potrošač, a time i tvorac konzumerističkog svijeta u kojem živi. Odlučujući utjecaj socijalne i medijske okoline na pojedinca u takvom društvu naglašen je činjenicom da se riječ »njoj« iz naslova na francuskom može podjednako odnositi na Juliette i na grad Pariz, istodobno upućujući na postvarenje ljudske osobe. Izjednačavanjem važnosti prikaza okoline i likova, iznenadnim izmjenama krupnih planova i totala, kombiniranjem disparatnih postupaka te naglašavanjem motiva konstrukcije i izgradnje, film se određuje kao pokušaj da se iz kaosa iskustva stvori kolaž značenja. Zaokupljenost ograničenjima jezika, filma i vlastitoga stilskog izraza istodobno je predmet i metoda analize, dok je složena međuovisnost represivnosti kapitalističkog ustroja društva i slobode pojedinačnoga kritičkog iskaza što ga on omogućuje naglašena privlačnim i virtuoznim vizualnim stilizacijama u primarnim bojama. Godardov neodlučni narator, koji se na jednomu mjestu pita što da sada prikaže, iznimno je pak svjestan i vlastite upletenosti u stanje koje želi kritički prikazati i nužnosti gledateljske suradnje u tvorbi značenja filma.

T. Brlek