Franju, Georges

Franju, Georges, franc. redatelj (Fougčres, 1912 – Pariz, 1987). Isprva kaz. scenograf i novinar, 1936. suosnivač (s H. Langloisom) Francuske kinoteke, potom je izvršni tajnik Međunar. federacije film. arhiva (1938–45) te gl. tajnik Instituta za znanstveni film (1945–53). Od 1949. režira dok. filmove. U Životinjskoj krvi (1949), o pariškoj klaonici, najavljuje emocionalni intenzitet i šokantnost kasnijih igr. ostvarenja, u Hôtel des Invalides (1951), o pariškomu Vojnom muzeju, sugerirajući užas ratovanja otvoreno podriva (npr. izmjenom kadrova Napoleonova groba i ratnih invalida) službenu namjenu filma (naručenog od vojske), dok je kompilacijski film Veliki Méličs (1953) melankolična biografija slavnoga redatelja. Igranofilmski opus, u kojemu se stilski osebujno prožimaju realist. objektivnost i stilizacija odn. poetični i nasilni prizori, započinje filmom Glavom kroza zid (1959), prema romanu H. Bazina, o mladiću neopravdano zatvorenom u duševnoj bolnici. Nadrealistički izvori njegove poetike razvidni su i u → Očima bez lica, pa i kroz smještanje precizno realistički prikazanih objekata u nepredvidljive, nerealist. odnose u ekranizacijama poznatih knjiž. djela – Thérèse Desqueyroux (1962), prema romanu F. Mauriaca, Tomo prevarant (1965), prema romanu J. Cocteaua, i Grijeh oca Moureta (1970), prema romanu É. Zole, dok sklonost prema fantastici i inovativnoj obradi motiva knjiž. narativnog oblika romanse potvrđuje filmovima Judex (1963), prema nij. serijalu L. Feuilladea i Crvene noći (1974). Jedan od najistaknutijih nastavljača nadrealist. tradicije u franc. zv. filmu, sklon i polemičkom razotkrivanju represivnih društv. mehanizama, oblikovao je motive tjeskobe, osjećaja nemoći, okrutnosti i psihol. rastrojenosti poetičnim i fantazmagoričnim vizualnim stilom kao sredstvom ostvarenja duhovne slobode.

B. Kragić