Muriel, ili vrijeme povratka
traži dalje ...Muriel, ili vrijeme povratka (Muriel, ou le temps d’un retour, 1963), Francuska/Italija, boja, 115 min, Alpha/Argos/Dear Film/Éclair/Pléïade, r.: Alain Resnais, sc.: Jean Cayrol, df.: Sacha Vierny, glazba: Hans Werner Henze, Paul Colline, Paul Maye i Rita Streich, ul.: Delphine Seyrig (Hélène Aughain), Jean-Pierre Kérien (Alphonse Noyard), Nita Klein (Françoise), Jean-Baptiste Thiérrée (Bernard), Claude Sainval (Roland de Smoke), Martine Vatel (Marie-Dominique), Jean Dasté (starac s kozom).
Nastojanja Hélène Aughain, trgovkinje antikvitetima u Boulogne-sur-Mer, da oživi prošlost pozvavši svojega negdašnjeg ljubavnika Alphonsea iz Pariza, i sina njezina pokojnog muža, Bernarda, da razriješi traumu alžirskog rata trajno prisutnu kroz sjećanje na sudjelovanje u mučenju djevojke Muriel, pokazuju se neizvedivima.
Središnji je tematski interes filma povratna sprega prošlosti, koju tvori sjećanje, i budućnosti prema kojoj se fabula i likovi kreću. Prodajući antikvitete, Hélène živi od prošlosti, dok istodobno opsesivnim kockanjem pokušava odrediti svoju budućnost. Fragmentarnost uspomena posljedica je katastrofalnog događaja u prošlosti, rata – za Hélène II. svjetskog, za Bernarda alžirskog – koji je ostavio ruševine kako u gradiću u kojemu žive, tako i među njima. Prostorni su odnosi nepostojani kao i orijentacija u memoriji: Hélènin stan, prekrcan antikvitetima iz najrazličitijih epoha, kao da stalno dobiva nove sobe, tvoreći prostor koji je, poput pamćenja, beskonačan i klaustrofobičan. Prizor u kojemu nepoznati prolaznik pita ženu na ulici: »Gdje je središte?«, na što ona odgovara: »Tu gdje stojite.«, upućuje na relativnost kako prostorne tako i narativne orijentacije, a frenetično fizičko i psihol. kretanje likova u nastojanju da pokrenu svoje životne fabule s mrtve točke ironično je podcrtano gotovo potpunom statičnošću kamere. Supostavljanjem brze montaže kratkih krupnih planova raznovrsnih detalja kupčevoj opasci »Neka okvir bude u dobrom stanju«, uvodna sekvenca prodaje antikviteta komentarom vlastitog oblikovanja, upućuje na dominantan postupak filma u kojemu se zadatak interpretativnog uokvirivanja složenih emotivnih i psihol. odnosa likova i razvedenih linija zapleta, na koje prizori po sebi nedramatičnih zbivanja neprestano upućuju, prebacuje na promatrača: Bernardova pripovijest o brutalnostima ratovanja u Alžiru prati projekciju prizora vojničkog života u kojima je bilo kakav oblik nasilja upadljivo odsutan. Uspostavljanje veza između riječi i slike, znaka i smisla, pokazuje se međutim kao proces trajnog usuglašavanja disparatnih verzija: Hélène i Alphonse ne mogu se složiti ni oko jedne pojedinosti svoje zajedničke prošlosti. U tom smislu L. Berssani i U. Dutoit zaključuju da »Resnaisova genijalnost leži u tome što je otkriće duboke dvojbe, koju za ljude predstavlja sama ideja povijesti, ostvario isključivo ingenioznom manipulacijom filmskih tehnika.«.
T. Brlek
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Muriel, ili vrijeme povratka. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 1.11.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/muriel-ili-vrijeme-povratka>.