Noć svetoga Lovre

Noć svetoga Lovre (La Notte di San Lorenzo, 1982), Italija, boja, 100 min, Ager Cinematografica/RAI/SACIS, r.: Paolo i Vittorio Taviani, sc.: P. i V. Taviani, Tonino Guerra, df.: Franco di Giacomo, glazba: Nicola Piovani, ul.: Omero Antonutti (Galvano), Margarita Lozano (Concetta), Sabina Vannucchi (Rosanna), Rinaldo Mirannalti (odvjetnik Migliorati), Enrica Maria Modugno (Mara), Norma Marteli (Ivana), Laura Mannucchi (gospođa Naldini), Massimo Sarchielli (otac Marmugi), Giovanni Guidelli (Marmugijev sin).

U noći sv. Lovre, potkraj II. svj. rata, skupina toskanskih civila bježi iz gradića koji su Nijemci minirali uz prijetnju odmazdom. Egzodus ususret savezničkoj vojsci pun je opasnosti i neizvjesnosti.

U svojevrsnoj preradi svojega prvog filma s autobiografskim elementima San Miniato, srpnja 1944 (1954), braća Taviani uokvirila su ratnu dramu bajkovitim okvirom – pričom što je majka pripovijeda djetešcu u noći sv. Lovre, sjećajući se događaja u kojima je sudjelovala kao šestogodišnjakinja. Tako evocirana jezgra filma, mjestimice se vraća bajkovitom (fantazijskom i nadrealističkom) registru u subjektivnim doživljajima djevojčice, a ugl. se utječe realističkom (gdjekad surovu i šokantnu) prikazu okršaja lokalnih fašista i seljaka, deskripciji ljudske patologije izazvane ratom te neizvjesnosti i straha likova. Fizičku akciju, ispresijecanu repertoarom individualnih portreta, emocija i odnosa, nadopunjuju poetski elementi, pomno komponirane toskanske vedute i melankolična glazb. partitura. Premda podrazumijeva red. antifašistički stav, epski zamašan, lirski senzibilan i naturalistički slikovit prikaz rata transcendira pov. sraz ideologija u ime univerzalnih humanističkih vrijednosti, a time i specifično vrijeme svojega nastanka. Film je 1982. dobio specijalnu nagradu žirija u Cannesu.

D. Nenadić