Suđenje Ivani Orleanskoj

Suđenje Ivani Orleanskoj (Le Procès de Jeanne d’Arc, 1962), Francuska, c/b, 90 min, Pathé, r. i sc.: Robert Bresson, df.: Léonce-Henri Burel, glazba: Francis Seyrig, ul.: Florence Carrez (Ivana), Jean-Claude Fourneau (biskup Cauchon), Roger Honorat (Jean Beaupere), Jean Gillibert (Jean de Chatillon), Marc Jacquier (Jean Lemaitre).

Suđenje, osuda i spaljivanje Ivane Orleanske u Rouenu 1431.

Zasnovan, kao i → Stradanje Ivane Orleanske, na autentičnom zapisu dijaloga Ivane i sudaca, film je snimljen ugl. statičnom kamerom, s dominantnim srednjim planovima, uz ograničenu uporabu tek nekoliko tipova rakursa i strana snimanja, s jezgrovitim dijalozima kao osnovom tenzije sukoba junakinje i tužitelja, gotovo bez glazbe, osim zvuka bubnjeva na početku i kraju. Sporadični detalji dijelova junakinjina tijela (ruke, stopala) ili predmeta potvrđuju redateljevu sklonost prema fragmentaciji (film nema totala), a duhovni učinak njezine tjeskobe i nadmoći nad sucima ne izražava se licem (odsutnost iskaza junakinjine patnje krupnim planom), nego njezinim postavljanjem pred ogoljelu pozadinu – emocionalna dojmljivost predstavljena je srednjim planom. U skladu s takvim postupkom, njezino je stradanje potpuno depsihologizirano; duhovni učinak proizlazi ponajprije iz načina konstrukcije prostora i likova u njemu, što je vidljivo i u završnoj sceni junakinjina spaljivanja, jedinoj senzorno spektakularnijoj, sastavljenoj od više kratkih kadrova, i sa, za redatelja neuobičajenom, vizualnom simbolikom (bijeli golubovi iznad lomače, prizor lanaca na spaljenom drvu, dim koji jedini upozorava na spaljivanje). Takvom je simbolikom prevladana, tijekom cijele istrage naglašavana, fizička pojavnost. (→ Djevica Ivana).

B. Kragić