Poštanska kočija

Poštanska kočija (Stagecoach, 1939), SAD, c/b, 97 min, United Artists/Walter Wanger, r.: John Ford, sc.: Dudley Nichols, prema pripovijesti Ernesta Haycoxa Kočija za Lordsburg, df.: Bert Glennon, Ray Binger, glazba: Richard Hageman, W. Franke Harling, Louis Gruenberg, Leo Shuken, John Leipold, glazb. aranžman i ravnanje: Boris Morros, ul.: John Wayne (Ringo Kid), Claire Trevor (Dallas), Thomas Mitchell (dr. Josiah Boone), George Bancroft (Curley Wilcox), Andy Devine (kočijaš Buck), John Carradine (Hatfield), Louise Platt (Lucy Mallory), Donald Meek (Peacock), Berton Churchill (Gatewood), Tim Holt (poručnik Blanchard).

Divlji zapad 1880-ih. U poštansku kočiju, koja kreće u Lordsburg, ukrcavaju se raznoliki i teško uskladivi putnici: Dallas, djevojka iz saloona protjerana iz grada, liječnik alkoholičar Boone, mlada trudnica Lucy putuje svojem suprugu, konjičkom časniku, južnjački kockar Hatfield, prodavač viskija Peacock i Gatewood, činovnik koji je pokrao svoju banku. Ubrzo im se priključuje odbjegli zatvorenik Ringo Kid, koji se želi obračunati s braćom Plummer, ubojicama njegova brata. Putovanje kroz nenaseljenu pustoš ispunjeno je mnogim opasnostima, za neke bi mogli biti krivi i sami putnici, dok se neke mogu i neočekivano iskazati.

Do tog trenutka najuspjeliji Fordov zv. film i prvi vestern koji je režirao nakon 1926., sadržava najkarakterističniji tip radnje i temu dotadašnjeg redateljeva opusa – putovanje čiji završetak koincidira s raspletom, i prikaz skupine ljudi suočene s opasnostima, oboje s ciljem da se otkrije istinska priroda pojedinca, u ovom filmu s usredotočenjem na rehabilitaciju mladića izvan zakona i djevojke sumnjiva morala. Zbog potonjeg lika te odnosa većine putnika prema njoj tvrdi se da je na autore utjecala čuvena novela s radnjom za prusko-franc. rata Naša Dunda G. de Maupassanta. Samo je putovanje vrsno dočarano, radnja je realistički i spektakularno uklopljena u krajolik (poznata Dolina spomenika ovim djelom postaje »zaštitni znak« i Forda i vesterna), što s prizorima jačanja pustinjskog vjetra i napada Indijanaca (Apači) filmu daje karakter epopeje. Karakterizacija likova učvrstila je tipologiju i stereotipe žanra, velikim dijelom kroz ondašnju Fordovu glum. ekipu (Th. Mitchell, J. Carradine, A. Devine te s njezinim budućim članom J. Wayneom). Mnogi povjesničari film smatraju prvim natprosječno uspjelim vesternom, djelom koje apsolutno nadilazi prethodne »konjske opere« (horse opera) i priče s motivom osvete i koje poetičnošću i istančanom psihol. razradom značajno utječe na daljnji kreativni razvoj žanra te začinje »supervestern«. Manji dio smatra da je film precijenjen, jer je Ford zapao u pripovjednu shematičnost pasivno sljedeći scenarij svojega, u ono doba stalnog suradnika D. Nicholsa. J. Wayne je filmom postao zvijezda (dugo se pogrešno tvrdilo da je to njegova prva uloga). Od sedam nominacija za Oscara (i za najbolji film i režiju), nagrađeni su sporedna muška uloga (Th. Mitchell) i glazba, adaptacija 17 amer. folk pjesama iz 1880-ih. God. 1966. G. Douglas režirao je istoimeni remake.

A. Peterlić