Špijuni

Špijuni (Spione, 1928), Njemačka, c/b, 178 min, UFA/Fritz Lang–Film, r.: Fritz Lang, sc.: F. Lang, Thea von Harbou, prema romanu Th. von Harbou, df.: Fritz Arno Wagner, sgf.: Otto Hunte, Karl Vollbrecht, ul.: Gerda Maurus (Sonia), Willy Fritsch (Donald Tremaine, »br. 326«), Rudolf Klein-Rogge (Haghi), Lupu Pick (dr. Matsumoto), Lien Deyers (Kitty), Craighall Sherry (Miles Jason), Fritz Rasp (pukovnik Jellusic), Louis Ralph (Morrier), Hertha von Walher (lady Leslane), Paul Horbiger (Franz).

U fikcionalnoj državi Novomiji, za invalidska kolica prikovani direktor banke Haghi, zapravo upravlja međunar. špijunskom mrežom koja bezobzirno ostvaruje svoje ciljeve. Nakon što su ukradeni važni diplomatski dokumenti, u akciju kreće agent Tremaine (»br. 326«), ali da bi prikrio tragove i onemogućio istragu Haghi pak šalje lijepu Soniu. Tremaine i Sonia se zaljube, što počne bližiti istragu Haghiju, koji stoga postaje sve opasniji.

Nakon neočekivanoga komerc. neuspjeha → Metropolisa, Lang se, po onodobnim ocjenama, vratio senzacionalizmu (takvima su se atribuirali filmovi sa sadržajem sličnim novinskim senzacionalističkim reportažama, posebice o učestalim špijunskim aferama), odn. priči i likovima koji podsjećaju na film → Doktor Mabuse kockar. Priča se temelji na nekim zbiljskim događanjima, ponajviše na policijskoj tzv. Arcos raciji na središte sovj. trgovačkog izaslanstva osumnjičenog za špijunažu u Londonu. Prema Langovim riječima, »majstor špijun Haghi bio je tako maskiran da bi podsjećao na polit. master minda Trockoga«. Žanrovski urbani akcijski film, likovima, ugođajem i tempom sugestivno dočarava socijalno, politički i moralno nesigurno podneblje Weimarske republike. Istodobno, anticipira brojna buduća djela o globalnim urotama, kao i mnoga, u žanru najuže špijunskog filma (po nekima prvi je uspjeli film tog žanra); tako, pojedini spektakularniji prizori (npr. željezničke nesreće kojom se želi ukloniti Tremaine) asociraju na filmove o Jamesu Bondu, a maskiranje Haghija u klauna na lik Jokera u → Batmanu. Iako nije u samome vrhu redateljevih dostignuća, jasno upućuje na njegov svjetonazor i prosede: prijetvornost izgleda svijeta i ljudi (je li Haghi doista prikovan za stolac?), znakovi sudbine (neočekivana kiša prije ubojstva jap. diplomata Matsumota), kontrastna ekspresionistička fotografija i ekonomičnost naracije obilato nadograđuju elemente karakteristične za rokamboleskni »pulp«. Film je bio znatno oštećen te ga je restaurirao povjesničar Enno Patalas.

A. Peterlić