Čudo u Milanu

Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1950), Italija, c/b, 100min, Società Produzioni De Sica/ENIC, r.: Vittorio De Sica, sc.: Cesare Zavattini, Suso Cecchi d’Amico, Mario Chiari, Adolfo Franci, V. De Sica, prema Zavattinijevu romanu, df.: Aldo Graziati, glazba: Alessandro Cicognini, ul.: Francesco Golisano (Totò), Brunella Bovo (Edvige), Paolo Stoppa (Rappi), Guglielmo Barnabò (Mobbi), Emma Gramatica (Lolotta), Anna Carena (Mata).

Nakon smrti dobre Lolotte, koja ga je odgojila, naivni Totò živi u sirotinjskoj milanskoj četvrti gdje upoznaje domaćicu Edvigu, s kojom stupa u senzibilan odnos, mladića Artura kojega spasi od samoubojstva, egoističnoga Rappija i mnoge druge. Jednoga jutra u četvrt dođu dvojica bogataša, Mobbi i Brambi, koji namjeravaju kupiti zemljište radi istraživanja nafte.

Jedino stilizirano djelo neorealizma, pokušaj je De Sice i Zavattinija da nadiđu temeljna faktografska načela pokreta. Stoga su film uobličili kao fantastičnu alegoriju na soc. probleme onodobne Italije odn. tragikomediju pod vidljivim utjecajem Ch. Chaplina, pa su ga strukturirali na nizu opreka: između siromašnih i bogatih, potom između preciznog realizma prikaza soc. situacije i simboličnih motiva, poput završne sekvence leta siromaha na smetlarskim metlama prema nebu, odn. između oštre satire ljudskih mana, poput pohlepe, i društv. nepravde proizišle iz klasnih podjela i vizualno poetičnih lirskih prizora (npr. Lolottina pogreba, izlaska Sunca). U tom smislu, utopizam završne sekvence istodobno je i iskaz autorskog pesimizma spram mogućnosti poboljšanja ljudske egzistencije.