D’Artagnanova kći

traži dalje ...

D’Artagnanova kći (La Fille de d’Artagnan, 1994), Francuska, boja, 125min, City 2000/Canal +, r.: Bertrand Tavernier, sc.: Jean Cosmos, Michel Léviant, df.: Patrick Blossier, glazba: Philippe Sarde, ul.: Sophie Marceau (Eloïse), Philippe Noiret (d’Artagnan), Sami Frey (Aramis), Jean-Luc Bideau (Athos), Raoul Billerey (Porthos), Luigi Proietti (Mazarin), Claude Rich (Crassac), Nils Tavernier (Quentin), Charlotte Kady (dama u crvenom), Jean-Paul Roussillon (Planchet).

Nakon što plaćenici vojvode de Crassaca u lovu na odbjeglog roba provale u samostan i ubiju nadstojnicu, jedna od samostanskih štićenica, Eloïse, kći slavnoga mušketira d’Artagnana krene u Pariz zatražiti očevu pomoć u rješavanju tajne šifrirane poruke koju joj je rob prije smrti predao. Nakon početnog oklijevanja, d’Artagnan joj odluči pomoći, a pridružuju im se i ostali mušketiri: Athos, Porthos i Aramis te siromašni pjesnik Quentin.

Vrhunsko ostvarenje kostimiranoga pustolovnog filma, djelo se nadahnjuje romantičarskim povijesno–pustolovnim romanima A. Dumasa, dojmljivo oživljavajući, ali i ironizirajući, već samim oslikavanjem legendarnih junaka kao sredovječnih, njihov duh. Tavernier majstorski orkestrira mnoge motive iz knjiž. žanra romanse – potragu za otkrivanjem tajne, dvoboje, zavjeru protiv legitimnoga kralja, koji uokviruju suptilnu intimističku temu razvoja odnosa oca i kćeri. Film elegantno povezuje dinamične prizore mačevanja i elegičnije trenutke, vedar, odn. optimistički duh svršetka i melankolične refleksije, te u cjelini pruža iznijansiranu i nostalgijom obogaćenu ironijsku interpretaciju žanrovskih obrazaca, što je najvidljivije u duhovitim dijalozima.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

D’Artagnanova kći. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/303>.