Divlja horda

Divlja horda (The Wild Bunch, 1969), SAD, boja, 134min, Warner/Seven Arts, r.: Sam Peckinpah, sc.: S. Peckinpah, Walon Green, df.: Lucien Ballard, glazba: Jerry Fielding, ul.: William Holden (Pike Bishop), Ernest Borgnine (Dutch Engstrom), Robert Ryan (Deke Thornton), Jaime Sanchez (Angel), Warren Oates (Lyle Gorch), Ben Johnson (Tector Gorch), Edmond O’Brien (Freddie Sykes), Emilio Fernández (general Mapache), Bo Hopkins (Crazy Lee), Alfonso Arau (Herrera).

Pred početak I. svj. rata banda sredovječnih odmetnika, pod vodstvom Pikea Bishopa, u svojemu posljednjem pohodu pljačka banku u teksaškom gradiću. Kad pljačka propadne, banda bježi u Meksiko, kamo ih slijedi njihov bivši sudrug, Deke Thornton, koji se u zamjenu za izlazak iz zatvora pogodio s bankarima za njihovu glavu. U Meksiku, razjedenom revolucijom, Pike s generalom Mapacheom ugovori pljačku oružja amer. vojske.

Najcjenjeniji Peckinpahov film i jedan od najcjenjenijih vesterna stekao je kontroverznu reputaciju zbog opsesije prikazivanjem nasilja, ali je i snažno utjecao na amer. kinematografiju. Peckinpahov interes za prikaz nasilja i njegove reprodukcije u zajednici strukturno se očituje organizacijom sižea: najkrvaviji prizori smješteni su na početak i kraj filma, sugerirajući nasilje kao zatvoreni krug koji sadržava i uokviruje naraciju, a ne obrnuto. Za te su prizore karakteristični kratki kadrovi i krupni planovi, uporaba više kamera te dinamična paralelna montaža nekoliko simultanih događaja, kojima kontrapunktira korištenje usporenog snimanja (fascinantna montaža Louisa Lombarda i kamera L. Ballarda), što je uskoro postalo normativnim postupkom za prikaz nasilja na filmu. Nelagodi pridonosi i uporaba detalja, posebno na početku, kad dugi kadar škorpiona, kojega jedu mravi, anticipira kasnije krvave događaje i nasilju pridaje simboličku vrijednost. U skladu sa simboličkim nabojem početka, kraj prikazuje pljačkaše leševa i strvinare kao figure istoga reda. Tek u tome simboličkom okviru mjesto nalazi Peckinpahova opsesivna, sentimentalna tematizacija prijateljstva i odanosti. Sam kraj (Thornton se u sumrak priključuje bandi preživjelih staraca, koji film zaključuju riječima »Nije kao što je bilo, ali će poslužiti«) sažima redateljeve interese djelujući kao alegorija sumraka bande, sumraka Divljeg zapada i sumraka vesterna kao žanra. Nominiran je za Oscara za najbolji originalni scenarij i glazbu.

T. Jukić