Dnevnik izgubljene

Dnevnik izgubljene (Tagebuch einer Verlorenen, 1929), Njemačka, c/b, 104min (restaurirana, necenzurirana verzija 116 min), Hom Film/Pabst-Film, r.: Georg Wilhelm Pabst, sc.: Rudolf Leonhardt (prema romanu M. Böhme), df.: Sepp Allgeier (prema nekim izvorima i Fritz Arno Wagner), ul.: Louise Brooks (Thymian), André Roanne (grof Nicolas Osdorff), Edith Meinhard (Erika), Josef Rovenský (Robert Henning), Fritz Rasp (Meinert), Franziska Kinz (Meta), Vera Pawlowa (tetka Frieda).

Mlada Thymian, kći ugledna ljekarnika Henninga, ostane trudna nakon što ju je silovao očev asistent Meinert. Obitelj joj oduzima dijete i smješta je u popravni dom, odakle bježi s prijateljicom Erikom, a uz pomoć mlada grofa Osdorffa. Sklonište pronalaze u bordelu.

Povremene narativno-dramaturške nelogičnosti G. W. Pabst u ovoj drugoj, podjednako uspjeloj suradnji s L. Brooks, nadoknađuje redateljskim rješenjima izuzetne dojmljivosti, kao i izravnim prikazom licemjernosti građ. morala onodobne Njemačke. Pabst majstorski rabi krupne i bliže planove, ponovno se oslanjajući na ljepotu lica L. Brooks, ali i E. Meinhard, vrlo mlade glumice krhke figure koja iznova potvrđuje autorovu sklonost prema tzv. ženama djevojčicama. Posebno su dojmljive uporabe kratkih panorama kojima se gledatelju otkriva ono što su likovi netom uočili izvan prostora kadra, te redovito produžavanje prizora preko narativno uobičajene granice njegova trajanja, čime se ostvaruje snažna stvarnosna sugestija. Suprotstavljajući scene sadističke autoritarnosti u popravnom domu s onima opuštene i prisne atmosfere u bordelu, autor provokativno ilustrira soc. i moralno stanje Weimarske republike.

D. Radić