Gospodin Smith ide u Washington

Gospodin Smith ide u Washington (Mr. Smith Goes to Washington, 1939), SAD, c/b, 125min, Columbia, r.: Frank Capra, sc.: Sidney Buchman, df.: Joseph Walker, glazba: Dmitri Tiomkin, ul.: James Stewart (Jefferson Smith), Jean Arthur (Saunders), Claude Rains (Joseph Payne), Thomas Mitchell (Diz), Edward Arnold (Jim Taylor), Hary Carrey (predsjednik Senata).

Kad se iznenada isprazni mjesto senatora, korumpirani guverner, pod pritiskom skupine svojih klijenata i uz suradnju starijeg senatora iz iste države Josepha Paynea, za novog senatora imenuje mladog i naivnog vođu izviđača Jeffersona Smitha. On svojim neiskustvom brzo privuče pozornost, a u prilagođavanju polit. svijetu pomaže mu tajnica Saunders. Kada uvidi da je Payne, kojeg je dotad držao uzorom, tek dio korumpirane polit. mašinerije, Jefferson se odlučuje na izravan sukob u senatskoj dvorani te započne raspravu.

Drugi film (nakon Gospodin Deeds ide u grad, 1936., a prije Upoznaj Johna Doea, 1941) svojevrsne Caprine trilogije u kojoj je redatelj narativne obrasce screwball-komedije prilagodio naglašenijim ideološkim kodovima. Stoga je temelj strukture screwball-komedije – razvoj ljubavne veze protagonista – artificijelniji i potisnut u korist društveno-polit. preokupacija, odn. prikaza sukoba polit. ideala i korumpirane prakse. Pritom Capra iznimnom narativnom vještinom (te dinamičnom montažom) uklapa protagonistov idealizam u prikaz amer. politike, počevši od izmjene dokumentarističkih snimaka zgrada polit. institucija po junakovu dolasku u Washington, preko smještanja razrješenja junakovih intimnih dvojbi u Lincolnovu mauzoleju kao izrazito simboličkom ambijentu, do završnog sukoba u okviru polit. rituala – senatske rasprave (s detaljnim prikazom pravila senatske procedure). Stoga film djeluje i kao svojevrstan priručnik amer. institucionalne tradicije i prakse. Ipak, iako korumpirani senator priznaje krivnju, oligarhija oko njega ostaje na kraju filma nedirnuta (njezin se kraj tek implicira), što upućuje na teže razrješenje društv. problema. Također, iako se junakov svjetonazor i postupci temelje na vjeri u idejne zasade amer. demokracije (u filmu se deklamiraju dijelovi Deklaracije nezavisnosti i Gettysbourške poslanice), on je tumačen i izvan polit. konteksta, kao dio tradicije amer. romantizma i transcendentalizma, zaokupljen ponajprije ostvarenjem vlastitih snova, a ne preoblikovanjem društv. stvarnosti. Od jedanaest nominacija film je osvojio Oscara za izvornu priču (Lewis R. Foster).

B. Kragić