Posljednji tango u Parizu
traži dalje ...Posljednji tango u Parizu (L’ultimo tango a Parigi, 1972), Italija/Francuska, boja, 129 min, Produzioni Europée Associates/Les Productions Artistes Associés, pr.: Alberto Grimaldi, r.: Bernardo Bertolucci, sc.: Franco Arcali i B. Bertolucci prema Bertoluccijevoj priči, dijalozi: Agnès Varda i Alberto Moravia, df.: Vittorio Storaro, glazba: Gato Barbieri, ul.: Marlon Brando (Paul), Maria Schneider (Jeanne), Jean-Pierre Léaud (Tom), Massimo Girotti (Marcel), Marie-Hélène Breillat (Monique), Maria Michi (Rosina majka), Darling Legitimus, Veronica Lazare, Gitt Magrini.
Sredovječni Amerikanac u Parizu, Paul, nastoji iskustvo samoubojstva supruge sublimirati u isključivo seksualnu vezu s mladom Francuskinjom Jeanne u prostoru prazna stana. Kada Paul, koji je izvorno uspostavio pravila neotkrivanja identiteta, pokuša nastaviti vezu po uobičajenim društv. normama, Jeanne ga ubije.
Najavljen reprodukcijama dvaju portreta na crnoj podlozi već na špici, ključni se intertekstualni odnos uspostavlja vizualnom poetikom Francisa Bacona: od kolorita, u kojemu prevladavaju narančasti i crveni tonovi, i kostimografije, koja izravno citira Baconova platna, preko tematsko-motivskih sklopova tjelesnosti, starenja, raspadanja i usamljenosti, do kompozicija, posebice zaobljenog prostora stana, ekvivalenta Baconovu postupku horizontalne podjele prostora linijom luka, iskrivljenih i zgrčenih poza koje zauzimaju likovi, te fragmentiranja prizora krupnim planovima i preoblikovanja figura zrcalnim odrazima i mutnim staklima u bezoblične mase, a i Paulov krik u uvodnoj sekvenci, također je film. razrada slikareva motiva. Dokumentaristička posvećenost pojedinostima, od djetinjstva i obiteljskih odnosa do ljubavnih iskustava, izravno je oprečna Paulovu odbijanju da zna bilo što o Jeannei, te tvori okvir konvencija i kodova kojeg se ljubavnici žele osloboditi. Neposredovana komunikacija, međutim, moguća je jedino unutar prostora iluzije, psihol. ili filmske: fikcija postojanja bez ograničenja izvanjskog svijeta traje samo dok se protagonisti pridržavaju uspostavljenih pravila. Nastojeći svoju vezu svesti na praiskonske tjelesne odnose, Paul i Jeanne ostvaruju iluzorni prostor potpune slobode težeći regresiji dostižnoj jedino u smrti, kao što pokazuje Paulov fetalni položaj na kraju filma. Unutar film. prostora ostvarenog minuciozno nijansiranom uporabom svjetla i boje te fluidnom režijom, Brandova izvedba uspijeva fiz. iskazom predočiti psihol. napor očajničke težnje oslobođenja od svake izvedbe. Prema sudu Dereka Malcolma, film »dokazuje da je Brando veliki film. glumac, a Bertolucci redatelj sposoban doseći odvažnost Godarda i golu snagu Bergmana.«
T. Brlek
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Posljednji tango u Parizu. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 7.10.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1437>.