Strategija pauka

traži dalje ...

Strategija pauka (Strategia del ragno, 1970), Italija, boja, 100 min, RAI/Red Film, r.: Bernardo Bertolucci, sc.: B. Bertolucci, Edoardo de Gregorio, Marilů Parolini, prema motivima novele Priča o izdajniku i junaku Jorgea Luisa Borgesa, df.: Vittorio Storaro, Franco di Giacomo, glazba: Giuseppe Verdi, ul.: Giulio Brogi (otac i sin Athos Magnani), Alida Valli (Draifa), Tino Scotti, Pippo Campanini.

Athos Magnani, sin mučki ubijena ljevičara, dolazi u njegov zavičaj, selo Taru u dolini rijeke Po, te se suočava s iznimno hladnim dočekom. Očeva ljubavnica Draifa sluti da su ubojice još u selu no sin, razgovarajući s očevim suborcima, počinje shvaćati kako u priči o smrti od ruke fašista nešto nije u redu. S vremenom junak i gledatelji doznaju kako je legendarni revolucionarni heroj i potencijalni atentator na Mussolinija zapravo bio izdajica.

Narativno i likovno maštovit film, iznimno vješto ostvarenih pokreta kamere i retoričnih montažnih spojeva, slobodno inspiriran poetikom J. L. Borgesa, izvorno je snimljen za tal. TV. Uz koloristički dojmljivu fotografiju, koja osvjetljenjem i kompozicijama izravno citira slike R. Magrittea i G. de Chirica, osobito je hvaljeno prožimanje vremenskih razina, pa Draifa i drugi mještani u prošlosti izgledaju kao u film. sadašnjosti, kojoj se Draifa, čini se, i verbalno obraća usred »retrospekcije«, a sastavni je dio vizualizacije prošlosti stariji Athos, kojega tumači G. Brogi koji glumi i sina. Za razliku od klas. retrospekcija, prošlost se ne konstituira jednakom dosljednošću kao sadašnjost, pa film, isprva zasnovan na razmjerno linearnoj (premda uvelike zagonetnoj) priči, usporedno s razvojem detekcije uzdiže problem nemogućnosti shvaćanja prošlosti i mijenjanja prihvaćenih mitova s razine teme na razinu forme, sve do višeznačne završne scene koja još jedanput (u trećemu kadru od kraja) uzdrmava gledateljev dojam o vremenu i prostoru. Motiv trave u kojoj se gube željezničke tračnice (njima na početku filma Athos pristiže u Taru) ponovno potvrđuje početni formalni i tematski naglasak na važnosti trajanja (kadrova, događaja, uspomena), što je u sredini filma potisnuto zbog središnje važnosti zbunjujućega vremenskog rasporeda odn. smještenosti prikazanih kadrova. Athosovo pristajanje na igranje uloge junakova sina, premda zna da je otac inscenirao svoj atentat (jer drugovima više vrijedi kao mučenik nego kao fašistički kolaborator) vezuje ovaj film, reprezentativan za struju polit. filma, i uz obradu etičkih i polit. motiva u djelima franc. novoga vala, kao i općenito film. modernizma 1960-ih.

N. Gilić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Strategija pauka. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.6.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1784>.