Hitchcock, Alfred

traži dalje ...

Hitchcock, Alfred, britansko-amer. redatelj (London, 1899 – Hollywood, 1980). Iz katoličke obitelji trgovca peradi, odgajan u isusovačkom koledžu, studirao na londonskoj School of Engineering and Navigation. Na filmu od 1921., isprva kao crtač natpisa, potom asistent režije kod G. Cuttsa u tvrtki Gainsborough M. Balcona. Taj mu producent 1925. povjerava režiju, i H. već trećim filmom, Stanar (1926), verzijom slučaja Jacka Trbosjeka, stječe ugled majstora trilera. Slijedi kreativna kriza u kojoj se izdvajaju tek prvi zv. film Ucjena (1929) te detektivski film Umorstvo (1930), režiran u ekspresionističkom stilu. Kad ga ponovno angažira M. Balcon, H. snima šest iznimno uspjelih trilera režiranih detekcijskom metodom i često s elementima špijunskog filma: Čovjek koji je suviše znao (1934), Trideset i devet stepenica (1935), Tajni agent (1936), Sabotaža (1937), Mlad i nevin (1937) i Gospođa nestaje (1938). Većinom su to djela s motivom nevino optuženoga koji je prisiljen da se sam upusti u istragu. Ona je pak vezana uz neko putovanje ispunjeno opasnostima pa su to i filmovi vrlo žive radnje (diskretno se nadovezuju na nij. filmove potjere). Snažnu ulogu ima i identificiranje gledatelja s protagonistom koje se postiže ponajprije brojnim subjektivnim kadrovima, kao i napetost koja ne izvire samo iz dramatičnih situacija nego i iz čestog stavljanja gledatelja u položaj nadmoćniji od lika – gledatelj zna više o opasnostima situacije od samog lika. Lakoću izražavanja i zanimljivost podražavaju duhoviti dijalozi i živopisni likovi, čime sveukupno H. već brit. djelima daje značajan doprinos svj. opusu tzv. klas. fabularnog filma. Poč. II.svj. rata odlazi u Hollywood, gdje se brzo prilagođuje holivudskomu studijskom sustavu pa je njegov prvi amer. film → Rebecca nagrađen Oscarom za najbolji film. Plodnu suradnju ostvaruje s producentom D. O. Selznickom (Rebecca; Opsjednut, 1945; Slučaj Paradine, 1947), nastavlja režirati i špijunsko-pustolovne trilere (Strani dopisnik, 1940; Saboter, 1942; → Ozloglašena), filmovi mu diskretno odražavaju tendencije film noira (npr. → Sjenka sumnje), adaptira djela tzv. pisaca more, npr. F. Ilesa (Sumnja, 1941), C. Woolricha (→ Dvorišni prozor), P. Highsmith (→ Nepoznati iz Nord Expressa), Boileaua i Narcejaca (→ Vrtoglavica), otkriva nov vizualni i sadržajni motiv – suprotnosti pojavnoga i bitnoga u čemu mu je početno oslonac znatno razrađeniji lik negativca što rezultira i temom podvojenosti ličnosti, a povezuje se i s ironijskom vizurom u pristupu sadržaju. Također sve više bira plavokose glumice (I. Bergman, poslije G. Kelly, T. Hedren). Od pol. 1940-ih uočljivo eksperimentira montažom i točkom gledišta (Čamac za spašavanje, 1944; → Konop; Dvorišni prozor), a 1950-ih ugl. i prelazi na film u boji (također rabi i sustav širokog plana VistaVision) te počinje plodnu suradnju sa snimateljem R. Burksom, skladateljem B. Herrmannom i montažerom G. Tomasinijem. Od pol. 1950-ih prestaju ga tretirati kao »vještog zanatliju« zahvaljujući ponajprije napisima u časopisu Cahiers du cinéma čiji kritičari otkrivaju njegovu stilsku originalnost i sadržajnost te ga proglašavaju vrhunskim autorom. Krunsko razdoblje njegova stvaralaštva je 1958–63., kada režira djela izrazite umj. samosvijesti (Vrtoglavica, → Sjever-sjeverozapad, → Psiho, → Ptice) u kojima motiv suprotstavljanja pojavnog i skrivenog dovodi do vrhunca, a u kauzalitet zbivanja unosi i elemente iracionalnosti. Stoga počinje konvergirati prema filmu strave i fantastike, a sveukupno i priključivati se modernističkim tendencijama. U posljednjoj fazi, uz Marnie (1964), specifičnu je pozornost privukao podsjećanjem na svoj brit. opus filmom Mahnitost (1972) te svojim posljednjim djelom Obiteljska zavjera (1976). Ugleda u stalnom porastu, predmet proučavanja svih filmskoteorijskih struja (strukturalističkih, poststrukturalističkih itd.), H. je pet puta bio nominiran za Oscara za režiju, 1979. dobio je priznanje za životno djelo Amer. film. instituta, a povodom stogodišnjice filma 1995. proglašen je za redatelja stoljeća. Utjecao je na niz redatelja (C. Chabrol, R. Polanski, B. De Palma), što se uz utjecaj na stil i dramaturgiju vidi i iz mnogobrojnih citata te novih verzija njegovih filmova.

A. Peterlić

 

ilustracija
Alfred HITCHCOCK

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Hitchcock, Alfred. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.7.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/653>.