Babaja, Ante

Babaja, Ante, hrv. redatelj i scenarist (Imotski, 1927 – Zagreb, 2010). Studirao ekonomiju, asistirao B. Belanu i K. Goliku. Kao redatelj debitira naručenim dok. filmom Jedan dan na Rijeci (1955), započevši razvijati lirski dokumentarizam te sklonost prema metaforama što je razvidno i u filmovima Čuješ li me? (1965), Tijelo (1965), Čekaonica (1975), Starice (1976). Podjednako je stilizirano izlaganje i u kratkim igr. filmovima Nesporazum (1958), Lakat (kao takav) (1959., snimljen tehnikom visokoga ključa) i Pravda (1962), čime već u kratkometr. opusu najavljuje dominaciju tzv. autorskog igr. filma 1960-ih. Prvo dugometr. djelo, bajka Carevo novo ruho (1961), unatoč često osrednjim ocjenama kritičara i povjesničara, odlikuje se dojmljivom fotografijom visokoga ključa, scenografskim i glum. stilizacijama te kompaktnom naracijom osebujna ugođaja. Status jednoga od najvažnijih hrv. redatelja stječe filmom → Breza, ostvarenjem iznimne fotografije i suptilnoga prožimanja vizualnosti s osobinama i raspoloženjima likova (na razne načine povezanih s prirodom). Potom nastavlja tematizirati probleme egzistencije i identiteta, obogaćujući sugestiju nepripadnosti senzibilnoga pojedinca konotacijama zapitanosti o smislu života u ekranizacijama knjiž. djela S. Novaka → Mirisi, zlato i tamjan i → Izgubljeni zavičaj, kojima dokazuje podjednaku sposobnost ostvarenja komornih ugođaja i epskih vremenskih raspona. Kamenita vrata (1992), s naglašenim dijaloškim dionicama i problematiziranjem fenomena smrti, nisu naišla na pozitivan prijem novih kritičarskih naraštaja. Studiozan autor naglašena stila, dugometr. filmove ne snima često, a mnoge projekte nije uspio realizirati zbog polit. okolnosti. Ugl. podređuje pripovjedni slijed psihol. stanjima i modernističkoj metaforici te u prikazima materijalnog sugerira onostrano duljim kadrovima, začudnim kompozicijama i ostalim lik. i zv. stilizacijama (npr. uporaba šumova). Pokazuje snažno zanimanje za prolaznost života te za snagu i trošnost tijela (Tijelo, Starice, lik Janice te scena s brojalicom iz Breze, lik Madonne u Mirisima, zlatu i tamjanu). Uspješno je surađivao s koscenaristom B. Violićem te s drugim suradnicima, osobito snimateljima, npr. O. Miletićem u Carevu novom ruhu, T. Pinterom u Brezi, G. Trbuljakom u Izgubljenom zavičaju i Kamenitim vratima. Jedan je od pokretača nastave filma na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti gdje je predavao režiju 1967–95.

N. Gilić