Blanche

Blanche (1971), Francuska, boja, 94 min, Abel & Cherton/Télépresse Films, r., sc., sgf.: Walerian Borowczyk, df.: Guy Durban, glazba: anonimne skladbe iz XIII. st., ul.: Michel Simon (Gospodar), Ligia Branice (Blanche), Georges Wilson (Kralj), Jacques Perrin (Bartholoméo), Lawrence Trimble (Nicolas).

U XIII. st. u jednoj franc. provincijskoj utvrdi živi stari feudalac s mladom i iznimno lijepom suprugom Blanche. U nju se zaljubljuju njegov sin iz prijašnjeg braka Nicolas, potom, prilikom posjeta, sam kralj te njegov paž Bartholoméo. Otkriven u pokušaju zavođenja, kralj za taj čin optuži paža, koji biva pogubljen. Blanche se otruje, Nicolas pogine u dvoboju, a stari se gospodar ubije.

Tragična brutalnost fabule u kojoj gotovo svi gl. likovi nasilno umiru, suprotstavljena je vizualnoj ljepoti kadrova. Borowczyk je sposobnost uživljavanja u duh prošlosti pokazao evocirajući srednjovj. iluminacije rafiniranim kolorom ugl. blijedih tonova i ugođajem dvodimenzionalnosti – lica i objekti snimani su ili frontalno ili iz profila. Umnogome vrhunac autorova promišljanja vizualnog esteticizma, film ujedno razrađuje motiv tjeskobe, materijaliziran junakinjinim zazidavanjem prije smrti, i okrutnosti društv. poretka. Stoga je kraljeva neuslišana erotska žudnja, zbog koje moralno čista Blanche umire, zapravo u funkciji raslojavanja samog poretka i autorove subverzije (čiji su sastavni dio i nadrealistički elementi) koncepcije viteštva i feudalne etike, kojom se Borowczyk idejno naslanja na tezu o »mračnom srednjem vijeku« te istodobno najavljuje posvećivanje motivu erotskog kao sredstvu oslobođenja od društv. stega.

B. Kragić